TRIO MOJKOVAČKIH ORIĐINALA – Dražen Drašković
Trio mojkovačkih oriđinala
Džambo, Marko, Trumo…
Ima li odanije i zavičajnije misije nego kada učinite da se vas mali grad, pročuje po vama velikima. I pri tome znate koliko ste svojim podvizima nadmašili te dvije ulice koje najviše volite…
Piše: Dražen Drašković
DŽAMBO – Ivan Kujundžić, glumac i dječak i neko ko kasnije nije nastavio tadašnji glumački sjaj je na prvom mjestu glumaca filma „Boško Buha“. Pored broja 30, aktera filmske storije o partizanskom bombašu, piše ime – Dušan Bulatović Džambas. Dio filma je sniman i u Kolašinu. Kamena „kuća Marića“ u centru grada koja je kasnije srušena, sa svojim starim kamenim zidovima bila je idealna varijanta za „neprijateljsko utvrdjenje“ koje bombaši napadaju…
Tada sam ga prvi put vidio u pauzama snimanja, u nekoj od kolašinskih kafana koje su se brojevima tek zahuktavale. Ni jedan detalj njegovog lika ne možeš a da ne zapamtiš. Dovoljno je sekund da ga pogledaš i da taj pogled sačuva sve, kao da je fotografija napravljena. Duga kosa na dva metra visine. Brkovi kanuiste i olimpijca Matije Ljubeka. Zapravo nešto duži, skoro da se sastavljaju. Strogi pogled dobroćudnog diva. Hoće da zagalami ali da galama ima kratki rok trajanja. Galama koja prelazi u šalu i smijeh. Dva ili tri raskopčana dugmeta košulje. I ostvarena želja da čak i konkurenciji takve glumačke plejade, on bude u centru pažnje. Makar u pauzama snimanja…
Ko je ovaj… to je Džambas iz Mojkovca. Iako je rodjen u obližnjem Trebaljevu, niko Trebaljevo nije pominjao. Ni sve kasnije godine nijesmo ni pokušavali da ga kolašinski svojatamo. Samo, Džambas iz Mojkovca. Valjda je tako stvorena ta veza čovjeka i grada. Džambas je čovjek-grb, čovjek – lozinka, čovjek – priča, čovjek –grad. Sve je to Džambo za njegov Mojkovac. Malo je primjera da je običan čovjek, gotovo da ih nema u istorijama našim sličnih varoši, svojim običnim činjenjem postao simbol grada. Dušan Bulatović Džambas, nije ništa radio na silu, nije se ni zašta pripremao. Samo je otkopčavao komad po komad svoje duše da bude glumac, fotograf, planinar, boem..
Mojkovac i brojni njegovi prijatelji su mu se odužili. Nagradama i društvenim priznanjima, Memorijalom koji nosi njegovo ime, Planinarskim domom, imenom Planinarskog društva. Onim originalnim spomenikom i vidikovcem na putu ka Žabljaku koji „vitovski“ komanduje i žali – umiri se veliki nemire…
Ima još nešto što je Džambov specifikum i nedostižna vrijednost. On i danas medju Mojkovčanima traje pričom koja ima energiju, koja je posebno sjećanje. Pričom koja spaja i okuplja. Danas se skupi društvo i kao da se nenamjerno svi takmiče ko će se sjetiti i ko će uvjerljivije ispričati neku od Džambovih anegdota. A svaka antologija – toči to kako treba ili odoh ja na Gornji Mojkovac, i gore ima dvorenje… Nema više ko da zasluži tako dominantan i superioran nadimak. Nema ko da ščepa vazda spremni ranac i da dugim korakom krene ka nekom vrhu. Ali isto tako nema šanse da se Džambo zaboravi. Taj se nemir nikad ne umiri. I Vito bi to potpisao…
MARKO – Uvijek sam se pitao kako taj čovjek u onim veleljepnim i grandioznim altetskim stadionima, sam samcit radi sve ono što sa drugim takmičarima rade čitavi timovi. Kako nije samo trener, nego i ljekar i fizioterapeut i psiholog i vodja puta. U početku i finansijer putovanja, smještaja, ostalih troškova… Kada neke ljude poznajete decenijama, kada se sa njima družite i ispijate kafe i kada ste žedni, pivo, onda ponekad nijeste ni svjesni podviga koje oni postignu.To poznavanje, kao da umanji efekat fenomena kojem su se oni približili. Tako je i sa Markom Ristićem, mojkovačkim „profesorom fiskulture“…
Da postoji mjerni instrument trenerskih podviga, Marko Ristić bi bio u samom vrhu i to na najglobalnijim trenerskim tabelama. Dokle bi stigli kada bi pokušali da tražimo nešto slično onome što je uradio Marko Ristić. Koliko je sličnih… Jer nije to sport sa loptom za kojom svi trče. Jer nije to sport sa tradicijom pa već postoje uzori i utabane staze. Nije to ni sport koji može da se zavoli „na prvu“ ruku. Nije ni sport koji može brzo da se „naplati“ i isplati. Marko Ristić je od „kraljice igara“, otrgnuo ta dva segmenta koja imaju pomalo toga karakternog nasledja nadmetanja – baciti što dalje i skočiti što više. Kao oni Ilindanski šampioni sabora na Ružici. Trazi genetiku, prirodnu nadatenost brzine, koordinaciju, i nteligenciju, upornost. I onda sve nedostatke u tim potragam, nadoknadjuje velikim radom.
Marko baci lopticu ka djetetu koje dodje na testiranje. Ako ga pogodi, taj ili ta će odmah kuci. Ako se izmaknu, testiranja se nastavljaju. Oni koji uhvate loptu, narednog dana počinju da treniraju. To je bio jednostavniji dio podviga – prepoznati budućeg bacača i kasnije skakača. Onda je nastupala ta Markova mašinerija fanatizma u kojoj je bilo trenerskog, pedagoškog, psihološkog, roditeljskog čina, da se taj dječak ili djevojčica od 10,11,12 ili 13 godina, ubijedi da pripadne nimalo lakom atletskom treningu.
Olimpijade, svjetska i evropska prvenstva, svjetske, evropske, balkanske medalje, državni rekordi u serijama. I sve to iz malog Mojkovca, sa neke livade pored Tare iz Atletskog kluba „Tara“. Zamislite kada bi u nekim drugim činjenjima i djelatnostima naših malih gradova, neko dostigao domete koje je Marko u „kraljici sportova“ učinio u Mojkovcu… Uspješni pitomac znamenite Vazduhoplovne gimnazije u Mostaru profesionalnu karijeru profesora fizičke kulture je završio prije da bi se 2007. kompletno posvetio atletici. Vjeruje da je učesnik misije kojom se razbije melanholija kod omladine i radom zaviruje u njihovu dušu.
Markova laboratorija atletskih čuda, radi non stop. On trenira,vozi i razvozi od kuće do treninga i obratno.Zagledan u visine koje mu pripadaju, primiče im se bacanjima i skokovima. Zapamtiće ga kugla. Ova što se okreće…
TRUMO – Ima još tu nadimaka. Onaj mojkovački, komšijski,prisni,nadimak dvorišta, učionice, korzoa – Nane. I onaj iz sportskih krugova, gdje se nadimici dominantno izvlače iz prezimena – Bogi. Za Nebojšu Bogavca, ne idem dalje od – Truma. Slova porodice i sjećanja na čovjeka koji je usmjerio i pokazao. I čijim se stazama i danas ide. I čiji se amaneti i danas ispunjavaju… Igra košarku i čeka punoljetsvo Trumo za kolašinski Gorštak koji uvijek „uzima“ poslednji termin u školskoj Sali da bi se moglo što duže trenirati. Od „osam uveče“ pa ćeraj… Nebojša Bogavac dolazi na trening nekim od autobusa, a vraća se onim ponoćnim „beogradskim vozom“. Jednu noć se trening odužio, niko da baci pogled na sat. Nebojša je istrčao uspon i daljinu do Željezničke stanice u Kolašinu, ali je voz već bio ka Mojkovcu. Onako umoran, ostao je u čekaonici sve do jutarnjeg „barskog šinobusa“. I nikom o tome nije pričao, tek se kasnije saznalo za noć cvokotanja u čekaonici kolašinske Željezničke…
Ovaj detalj „crta“ i tadašnjeg i sadašnjeg Truma. Cilj ne pita, cilj traži. Nema kompromisa i izgovora jer postoji – cilj. Kada daješ sve od sebe, nekada ni to nije dovoljno. I taj prag izdržljivosti se može podići. Nije igračka karijera Nebojše Bogavca bila popločana izvjesnim i ugodnim. Medjutim, on je uspio da je radom, treningom, kvalitetom nastupa ali i kvalitetom čojstva i karaktera, usmjeri ka – peharima. Prvi pehar u istoriji tada moćnog Babićevog Hemofarma, podigao je kapiten Nebojša Bogavac nakon finala u kojem on „potopio“ Partizan. Onda su uslijedile uspjesne internacionalne košarkaške sezone, a u svakoj od tih sredina.
Trumo je ostavljao poseban trag. Nije on bio igrač sa najboljom statistikom, ali je bio igrač sa najbojim odnosom prema dresu, grbu, navijaču. Kruna karijere bili su nastupi za košarkaške reprezentacije SRJ i Crne Gore. Kao igrač je ostavio brojna otvorena vrata na koja je kasnije mogao da pokuca kao trener. Desilo se to u Strazburu, moćnoj košarkaškoj adresi moćne košarkaške Francuske gdje je bio pomoćnik Koleu, selektoru Francuske. Društveno vrednosni sistem Francuske koji teško prima strance, otvorio je vrata Nebojši Bogavcu da pokaže kako se basket superiorno razumije na ovim nepredvidljivim balkanskim prostorima. Ostavio je poseban trag i kao trener juniorske reprezentacije Crne Gore. Sada kao trener, pred sobom ima tim od jednog čovjeka koji se zove sin Luka, a Luka garantuje da ce košarkaško prezime Bogavac biti ispisano na najmoćnijim dresovima svjetske košarke. Kada Nane, Bogi ili Trumo dodje u Mojkovac, uvijek sa njim dolazi posebna energija. Okuplja se društvo, ali se okupljaju i ideje. Da malo odigramo golfa, da malo zapržimo čorbu, da krenemo ka ljepotama Bjelasice. Skroman i nasmijan sa oreolom vodje od kojeg bježi. A ne može da pobjegne…
Neka ostali mojkovacki oridjinali ne zamjere, što smo ovoga puta, ovu trojicu izdvojili. I oni bi digli obje ruke za njih….
izvor: KOMUNA
