IN MEMORIAM – Đorđe Balašević – RAT JE KAO PIJAN SVAT…
- godina nam je otela mnogo, uselila nam u kosti strah, veliki broj ljudi nam poslednji put mahnuo, a ova poče još gore, uze nam Đoleta, i previše za nju.
Bila je to priča bez kraja, život sa tragom do iznad pasa, stihovi kao mjera jednog vremena, obziri na bezobzire, na utuk bez utuka, jasan stav i pogled bačen u daljinu.
Đorđe Balašević, „žrtva“ velike ljubavi, oličenje razuma koji je uvijek mogao predahnuti uz zarez, i napokon na većinu stvari staviti tačku, sa gitarom koja je, u društvu bijelih plišanih zeka, kao svjedok uvijek htjela biti tu.
„Nakon svega, ostati čovjek“, bile su njegove riječi koje je potvrđivao i djelima, prije onog grešnog vremena, uz taj prokleti rat i nakon njega.
Želju da bude fudbaler podmirio je stihovima; “drago mi je zbog mog starog“, posvećenu svom drugu Slobu,iz “Ranog mraza”.
A njegovim riječima, „rat je kao pijan svat, prošao polje, šenlučio cijelu noć“, ne trebaju pojašnjenja, kao onim što pokušavaju pojasniti svoje, a bili su krivi za to.
Nije se on rađao, da bude tamo neki dječak iz ulice, nekog grada, regiona, ne, on je provirio na ovaj svijet da bi bio, stanovnik i hroničar jedne epohe.
Umješno, do nevjerovatnog, sve bilo je na mjestu, stihovi, vrijeme, prilike i ono sa prefiksom ne, čak i osmijeh začinjen nerijetko nekom sjetom.
Novi Sad, rođenje, pamćenje, riječi koliko i kamenih stijena ugrađenih u zidine Petrovaradina, nesebična ljubav i na kraju zabrinutost za tih „206 koraka“ što odzvanjaju njegovim gradom…
„Čuvaj mi Laloše
što sve to podnose po svom,
čuvaj mi moje dođoše
koji su ovdje našli dom“.
Pula, kao da ih je sve zagrlio, oni njega uz pomoć Arene, a sa njim njegovi drugovi…
A taj ćirilični „Bećarac“, uz hiljade zapaljenih svijeća danas u Zagrebu govori dovoljno, više od riječi, skoro pa k’o njegovi stihovi…
Čuvaće ova brda njegove riječi od zaborava; „svašta sam bio, samo nijesam bio stranac u Crnoj Gori“.
Na pitanje nekih zlobnika da li se boji doći u Sarajevo, onako kao da neće im je odgovorio;
„Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevu“.
Dovoljno razloga, da mrzimo ovu godinu, povela je sa sobom poslednjeg mornara, koji je ostavio u amanet ljubav, neizmjerno osuđivao neznanje i iznad svega volio Olju i svoj dotjerani i uobraženi Novi Sad.
Gordan K Čampar