SVRATI REČE ČOEK – Dragana, Garo i Slobo
Davne godine, u Zatonu u jednoj krčmi neobičnog naziva ,,Svrati reče čoek”, noć je ličila na svaku prije nje, ali ljudi koji su bili tamo nijesu htjeli da bude tako.
Za bubnjevima, Garo Bakić, dovoljno reći ne treba pojašnjenje, sa mikrofonom u ruci Slobo Obradović, opet jasno, Dragana tu pored njih.
Otimala se koža razapeta na bubnju, čarobni udarci čovjeka duge kose odzvanjali su dolinom Lima, prolaznici su osluškivali sebe, bila je to noć za pamćenje.
Garo je htio nešto te noći reći, neobično, drugojačije, oči su mu sijale , ruke se otimale, ritam je obuzimao noć. Rasle su biljke, jutro se naziralo nije.
Iz ugla, sa pogledom ispraćenim u daljinu, sa sjetom, bijesom, tugom i stihovima što kafani dušu daju, Slobo. Tiho, ali vječno.
Dragana sa štiklom i pričom da je na kraju svakog tunela, sjaj. Malena, ali lijepa k’o san.
Jecala je noć, sve bilo je tiho, samo su njih troje davali toj noči čar.
