SJEĆANJA – Ćetko Markov Radonjić
fotografija: Joka i Ćetko ispred rodne kuće u Vilusima
Umiru ljudi, biološki, neki nikada jer su sjećanja na njih nezaboravna, tako i ovaj prestanak druženja, uzrokovan poslednjim mahanjem, velikih prijatelja Branka Rajkova Kovačevića i Ćetka Markovog Radonjića, nudi priču koja to objašnjava.
Sretoh jutros Branka, malo je reći tužan, skoro pa odsutan, pokušava objasniti zašto je takav, ali riječi teško izlaze, pomaljaju se suze.
Prisjeća se davne 1977. godine, cetinjske kaldrme i prvih druženja sa Ćetkom, preko datuma koje su zajedno obilježavali, Jokinog zagrljaja kao da joj je sin, i njegovog osmijeha kada bi se bacao u njen zagrljaj, u čestim posjetama Vilusima.
Pominje i njegovu karijeru uspješnog čovjeka kojeg ni odgovorne i visoke pozicije u društvu nijesu mijenjale.
Prijateljstvo koje prekida neumitnost, uz dodatnu tegobu da se sjeni svog prijatelja ne može pokloniti, zbog ove pošasti što nas je okovala.
Čovjek nosi tegobe i godine k’o da su pero, ali gubitke svojih prijatelja se teško podnose.
odgovor.me
