Podgoričke legende – KAD JELKA LJUBI JANKA – mr Vanja Vuković
Podgoričke legende
Kada Jelka ljubi Janka
Grad koji ima ovakve priče, poput ovih o Feridi-Milici i Jelki, istinite ili koje se tretiraju kao legende, a koje je pjesma sačuvala od zaborava, uistinu ima najljepšu kulturnu razglednicu grada i ljudi u njemu… A i Gete je rekao: “Prava umjetnost je ono što nikad i nigdje nije bilo, a što je najveća istina života”…
Piše; mr Vanja Vuković
Kao što svaki grad u svom hodu kroz vrijeme stvara i mijenja uslove življenja, otkriva i zaboravlja, naseljava i napušta određene prostore, tako i Podgorica priča priču kao sastavni dio života. Miješa legendu i predanje sa pouzdanim i provjerenim i sam tvori vlastitu istinu, svoju svijest o sebi. Te priče nam pomažu na putu do samosvijesti, do spoznaje vlastitih korijena. I naš grad ima svoje legende i predanja, svoje verzije o zidanju, razvoju, pomijeranju, pa i kada nisu u potpunosti tačne, tako zanimljive uvjek podstiču na razmišljanje i nova istraživanja. Jedna takva priča dovešće nas do Sahat kule u Staroj varoši i Trga Bećir bega
Osmanagića. Sahat kulu je podigao u XVIII vijeku Hadži Mehmed Osmanagić. Engleski putopisac Viljem Denton 1865. godine će zapisati da je bila najviša od svih zgrada u varoši. Stajala je za sebe poput belgijskog zvonika ili kakve italijanske kampanele Dugo vremena ova prekrasna dama bila je jedini pokazivač vremena. I danas je na istom mjestu. Priča nam priču o ljubavi dvoje mladih ljudi u vremenu poslije Berlinskog kongresa, kada Podgorica poprima obilježje evropskog grada, kada građanski stalež prihvata polako evropske manire, ali kada su vjera, običaji i čast crnogorski identifikacioni štit… U sudaru novog sa starim rađaju se novi obrazci ponašanja, nazire se evropeizacija, ali opstaje i tradicija i patrijahalna kultura. Nekad pobjeđuje novo, a nekada staro…
Nedaleko od mjesta gdje bistra i kao jegulja vijugava Ribnica vjekovima potkopava memljive zidove starog grada nalazio se vojni stan Crnogorske vojske. U njemu su bila dva mlada oficira – potporučnici Raičković i Nenezić. Odmah pored vojnog stana uzdizao se dobro čuvani, bogati čardak Bećir bega Osmanagića, ograđen visokim zidinama, obraslim zelenim bršljanom. ,,Čardak je sakrivao mnoge tajne, među kojim je mlada Ferida bila najveća i najljepša tajna i za Bećir bega i za sve koji su živjeli u čardaku i van njega. Vitka i lijepa Ferida među sivim zidinama čardaka podsjećala je na mladu košutu u kavezu zatočenu. Svakog dana Ferida bi na kapidžuku razgrtala zeleno lišće bršljana, da bi pod njegovim otkriljem potajno posmatrala čas jednog, čas drugog oficira. I mladi i stasiti oficiri su primjetili Feridu. Počinje tajna igra ljubavi. Lijepa Ferida ne zna za kojeg da se odluči. Jedne noći za vrijeme Ramazana, dok je Bećir beg bio u džamiji da klanja, lijepa Ferida je izašla iz bogatog ali dosadnog čardaka da sa bunara u đugumu donese hladne vode. Sve je to pratilo vješto oko mladog potporučnika Ilije Raičkovića koji je te noći bio komandir straže. Spazivši mladu bulu kako se oko njenog vitkog tijela obavija meka carigradska svila, milujući njene obline, mladog oficira je ponijelo srce, od pritajene ljubavi krv je uzavrela i kao mladi jelen kada ugleda srnu, pred lijepom bulom je potporučnik kao u bajci doletio. Spazivši ga snažnog i stasitog, shvativši da se dosanjava dugo čekana ljubav, lijepa Ferida ispusti đugum iz svojih ruku. Pad djuguma bio je dovoljan znak. Hrabri potporučnik je mladu bulu prekrio svojim grubim vojničkim šinjelom. Nastala je trka niz krivudave podgoričke sokake, i potporučnik je mladu Feridu doveo u Džeher mahalu kod svojih rođaka i hitno se vratio na svoje vojničko mjesto. Pod okriljem noći Ilijini rođaci su mladu Feridu preveli iz Džeher mahale u njegovo rodno pleme u Lješansku nahiju.“ Kada je došla u prostranu od sivog kamena sazdanu seljačku kuću, mlada Ferida je skinula feredžu da joj gusti veo ne sakriva oči i lice. Pored blijede svjetlosti luča i ogništa, blijesnulo je njeno rumeno lice, duga plava kosa boje kao kad u jesen klasje sazri, a oči boje smaragda zasjaše kao dva planinska jezera.
Te noći 1905. mlada Ferida je postala Milica, vječita i vjerna ljubav oficira Ilije Raičkovića. Kada je sjutradan, potporučnik Nenezić saznao šta se desilo, napustio je podgorički garnizon i zauvjek nestao. Nikada niko nije saznao šta se desilo, kuda je, u kakav pakao i bol neostvarene ljubavi odveo potporučnika Nenezića. Razljućen nestankom lijepe kćeri Bećir beg Osmanagić sa slugama i prijateljima pretražuje sve podgoričke sokake i mahale. Ali sve je bilo uzaludno – Feride više nije bilo, rodila se Milica Raičković. Bećir beg se žalio i gospodaru na Cetinje jer je on bio podgorički vojvoda kralja Nikole – uvjek pri ruci kralju i dvoru. Kralj Nikola mu je obećao da će oficir Raičković biti kažnjen, ali mu je kao u šali napomenuo: ,,A ti kao da ne znaš, ljubav od boga dolazi, njom ovozemaljski smrtnici ne upravljaju. Naredićemo duhovnim vlastima da otvore sva vrata od crkve i džamije i đevojke nek ulaze đe god oće da begenišu“. No, kako je Ferida bila već obećana za skadarskog vezira to je Bećir begu takva sramota nanosila ogromnu bol. Mučile su ga misli šta će reći silni skadarski vezir kada čuje za njen bijeg i kako će on izgledati u njegovim očima i u očima prijatelja.
Skrhkan od boli i bijesa uzima veće količine vješto pripremljenih napitaka koji su mu pomogli da se zauvjek smiri. Zaista, ponosni Bećir beg nije mogao sve to preživjeti. Ilija je po kazni premješten u Kolašin i 1907. biva uhapšen kao pokretač ,,Kolašinske političke afere“. Zbog toga vojska opkoljava Ilijinu kuću u cilju da izvrše pretres. No vidjevši da su dvije hrabre žene, Pepa, majka Ilijina i nekadašnja Ferida, sada Milica spremne život da daju samo da sačuvaju čast, odlikovanja i oružje svog sina i muža, odustaju od pretresa. Kasnije je Ilija rehabilitovan i vraćene su mu vojne počasti, ali je ponosni Ilija odbio unapređenje u kapetana I klase. U ovom srećnom braku rođeni su: Drago, Blažo i Vukica. Dvoje poslednjih su poginuli u antifašističkoj borbi tokom Drugog svjetskog rata.
Godine 1886. godine gradi se novi grad na prostoru nekadašnjih ,,Livada“ između Ribnice, Morače i Gorice, sa uzornim urbanističkim planom Ludvig Kuba, češki etnomuzikolog i slikar zapisao je u svojoj knjizi ,,U Crnoj Gori“ : I dok na lijevoj, južnoj obali Morače buja romantika intersantnih krovova pokrivenih kanalicom, drvenih mreža na prozorima i balkonima, finih vijugavih sokaka, na drugoj strani ove brze rijeke začudiće nas sušta suprotnost.. Kuće su sve iste, nove građevine, svuda vlada uzorna strogost, samo prava linija i pravi ugao, kao u nekoj fabričkoj koloniji. Za razliku od stare nova varoš je prepuna dućana, žagora, trgovine, svugdje se osjeća život i u dućanima i u kućama. Ovdje se može sresti svakakvog naroda i narodnosti. Pored Crnogoraca ovdje srećemo bijele i crvene fesove kako se miješaju sa crnogorskim kapama, a može se zapaziti i bijeli turban mršavog hodže.
Između novog i starog stoje mostovi – nijemi svjedoci Podgorice ,,pred izborom“- kako sačuvati najvrednije što je dala balkanska orijentalna kultura u skrovitim domovima i zgradama, doksatima, rešetkastim drvenim prozorima, cvjetnim baštama, mirisnim ružama i ujedno udovoljiti prohtjevima moderne urbanistike i arhitekture. Mostovi su spajali staro sa novim, miješali stilove, kulture, vjere i običaje – bili i ostali svjedočanstvo podgoričke posebnosti. Mostovi nam pričaju jednu drugu priču…. Priču u kojoj će staro pobijediti novo….Bilo da je legenda ili istina, ona nam služi da spoznamo značaj običaja i tradicije u gradu na Morači i Ribnici, te koliko su patrijahalni obrazci ponašanja istrajavali u Podgorici i poslije Berlinskog kongresa, kada se formira građanski stalež i naveliko osjeća evropeizacija. Legenda ili ne preživjela je u pjesmi ,,Mlada Jelka ljubi Janka kao život svoj“.
Mlada Jelka je bila tek ,,pupoljak“ iz kojeg se može nazreti prekrasna ,,ruža“. Prvi put se upoznala sa Jankom na Ribnici kada je pod strogim nadzorom svoje tetke Janice otišla jednog vrelog avgustovskog dana da se rashladi kod Crnih rapa. Iako je tetka bila zadužena da ,,čuva“ Jelku od ,,gluposti“ na kraju nije mogla odoljeti pred izazovom Jelkinog molećivog pogleda. Dopustila joj je da rashladi noge u rijeci.
I baš tada kada se Jelka krenula ,,brčkati“ prekri je nečija sjenka. Ona ugleda mladića visokog, krupnih crnih očiju i guste kose koji joj se predstavi kao Janko. No, nije mogla duže pričati sa njim. Tetka je brzo spazila mladića, uhvatila je za ruku i žurno odvela kući. Jelka je bila najstarija kćer gazde Stojana. U želji da dobije sina gazda Stojan je svoju ženu Stoju u poodmaklim godinama nagovorio da probaju još jedanput. Rodila se u mukama još jedna kćer. Po Stojanovoj narudžbi momče donese kolijevku. Razočaran ženskom prinovom Stojan nije htio da čuje ni za kolijevku niti je želio primiti i platiti naručeno. Kada je momak počeo tetki Janici da objašnjava kako je kolijevka lijepo i posebno napravljena u stolarskoj radnji njegovog gazde, Jelka u sobi prepoznade momčev glas. ,,Nagnu se kroz prozor i ugleda momka sa Crnih rapa. Strča kroz kapandžu niz drvene stube.” . Kad je Janko ugleda sunu prema njoj, no ona vidjevši oca ustuknu. Janko je prestao sa nabrajanjem razloga zašto mora predati naručeno. Nepomično je stojao i zurio u Jelku. I Jelka je zaljubljeno gledala u njega.
Iz Jankovog razgovora sa tetkom Jelka je čula da se stolarska radnja nalazi između Tećije i Drača. Stoga se ona kasnije uputi na Tećiju zagledajući na sve strane neće li ugledati kakvu stolarsku radnju. U isto vrijeme je Janko krenuo prema Draču. Kada je Jelka bila u blizini kule Abdovića iza ćoška neko je zgrabi…. Bio je to Janko. Jelka se nasmiješi, a Janko je zagrli…. No, brbljiva komšinica Milja ih je vidjela i ona se potrudi da što brže otrči do Jelkine tetke kako bi takvu ,,sramotu” prijavila. Po kazni Jelku zatočiše u kuću. Janko je uzalud nastojao da se sastane sa njom. Dugo je noću obigravao oko kuće dok ga jedne noći Stojanovi momci nisu isprebijali… Jelka je venula od čežnje za Jankom. Do sumraka kružila je bolna avlijom ograđenom visokim zidom i u mislima obrtala Jankov lik iz prvog susreta …. Pitala je sebe, zidove, zelenu smokvu, čempres u uglu avlije, bršljan na kući, sivo nebo zašto Janko ne dolazi da ju spasi. Zamišljajući ga pored sebe tepala bi mu i tiho šaptala: Dođi Janko, dođi dušo, umrijeću od tuge i žalosti!
Jednog dana djevojčurak u dimijama i velikom šamijom oko vrata dojavi Janku da će ga Jelka čekati kod Kapadžića mosta da zajedno pobjegnu. Jelka se te večeri iskrala iz kuće. Otac Stojan se još nije vratio iz kafane…. Sastali su se kod Kapadžića mosta, pa lijevom obalom kroz bostane, uspeše se iznad Tabane, pa preko Tećije jer je Janko tamo znao svaku skrivenu stazu, do mosta na Sastavcima. Janko je tamo bio zavezao čun pod pećinu. Naumili su da se njime prevezu i odbjegnu… No Morača je dolje divljala i u svojoj silini i obijesti zapriječila i potisnula Ribnicu koja je prekrila stari mostić. Jarosni vjetar je na mahove donosio i pojačavao graju koja je dolazila sa Drača… Potjera se približavala. Janko i Jelka su se pripili, preprleli prste, usnama se stopili i kosimice skočili u mutnu Moraču da ih bar ona odnese do mora u neki bolji svijet…
Našli su ih nakon nekoliko dana ispod Adžovih vrba, zagrljene…
Kada jedan grad ima ovakve priče istinite ili priče koje se tretiraju kao legende, predanja, priče koje je pjesma sačuvala od zaborava, uistinu ima najljepšu kulturnu razglednicu grada i ljudi u njemu. Takve priče se duže i trajnije pamte i njima se najbolje predstavlja grad, narod ili država. Gete je rekao: Prava umjetnost je ono što nikad i nigdje nije bilo, a što je najveća istina života”.
izvor: KOMUN@
