Gordan K. Čampar – APLAUZ ZA LEGENDE – Ivana Mrvaljević- RIJEČ, ĆUTNJA I POMISAO NA JEDAN OSMIJEH
Riječ, ćutnja i pomisao na jedan osmijeh.
Možda nekim drugojačijim redom, možda tako ali svakako sa riječju što zapinje o grlo, neće vani, bi i ona da umre, ćutnja koja se nameće da bih osluškivali… onaj osmijeh samo njoj od boga darovan i Ona … kakva je bila i biće;
Ivana Mrvaljević
Sva su ova brda njena, jer niko ih nije voljeti znao više, svi mi jer ona nije umjela drugojačije; iskreno, viteški, bez zadrške i sve zaliveno osmijehom.
Neumit, bez prava na žalbu, mada na to ni ona ne bih pristala… znala je da prkosi i kada je znala da to nije daleko… prezire, jer se nije bojala… voljela jer je umjela… poštovala jer to ionako ne umije svako…u nedogled… i tačke i misli..
Navikla na aplauze, ali će ovaj trajati vječno, taman onoliko koliko je priželjkivala i davala se domovini.
Toliko; koliko ljudi koje je grlila osmijehom, budila im nadu u bolje sjutra, suton pretvarala u zoru, ništavne dane u proleće.
Borila se kao i uvijek, u vječitom fajtu sa svakodnevniciom, sa terapijama, vođena mišlju da smo svi, na čelu sa njenom kćerkom važniji od tamo neke jebene smrti.
Ne umiru oni; koji se smrti ne boje, smejali su se njoj i mnogi prije nje, ali njen je za pamćenje, urezan u sjećanja svih koji su je , pa makar i na trenutak znali.
U strahu da ovakvih neće često biti, dlanovi će biti samo njena pozornica, a odjek; naš naklon divi kakva je ona bila i kakva će ostati u nama.
