GRAD U HARMONIJI LATICA BIJELE RADE – Ramiz Hadžibegović

Romantični korpus rituala i navika

Grad u harmoniji latica bijele rade

Piše: Ramiz Hadžibegović

Mala mjesta, netrpeljiva i puna predrasuda, znaju biti neprijatna prema drugima i drugačijima, a Bjelopoljci su uvijek imali mudrosti i znanja da ugoste tuđe misli i stavove. Dakako i oni su znali biti tvrdoglavi i relaksirani od svake ozbiljnosti i reda, koje kao narod ne podnosimo. Gdje god da se nalaze, danas Bjelopoljci znaju ko su, šta su i koliki su i nije im teško da bilo gdje pronađu sebe, svoj duh i svoj um…

U svom bogatstvu različitosti , visoke duhovnosti i nenadmašne duhovitosti, na razmeđu vjekova, civilizacija, navika, tradicije, istorije i običaja, Bijelo Polje nosi u svom biću aromatične asocijacije svog podneblja o ljudima i vrijednostima koje ponestaju kao poveznica između onoga nekad i ovoga sada. Koliko god prošlost mjerili svojim aršinom, nije uvijek jednostavno od takvog kompleksa ahetipskog kuturnog diverziteta selektovati najznačajnije posebnosti koje nose u svom biću aromatične asocijacije ovog prostora. Iz vizure sadašnjosti izdvojiti bilo kojeg istaknutog pojedinca ili kulturno dobro i sagledati njihovu kulturološku, ontološku, sociološku, estetičku, antropološku, etimološku, semiotičku i etičku fizionomiju, nije ni malo lak zadatak.(
Nekad mala kasaba, pa varoš, a danas moderan grad, koji je doživio hipertrofiju ljepote i uređenosti, s prošlošću koja je postala dio nas i onih što će poslije nas da dođu, Bijelo Polje ima mnogo toga vrijednog u svojoj tradiciji, što svjedoči da je ovaj prostor pozornica sloge i tolerancije čija je kulturna tradicija sva u znaku prožimanja i saradnje ljudi različitih nacionalnosti i vjerskih opredeljenja koji tu žive. Preplitanje orijentalnih i zapadno-evropskih uticaja ubjedljivo svjedoči o susretu civilizacija na ovom području gdje se prijateljski putevi slijevaju i gdje teče neko drugačije vrijeme, kao da ste iskoračili iz samog vremena.

Prepoznajući međusobnu raznolikost kao vrijednost samog životnog postojanja mještani ovog područja su decenijama strpljivo i tolerantno gradili romantični korpus rituala, navika, iskustva i manifestacija na temeljima njihove duboke, na prvi pogled nevidljive, srodnosti, stvarajući tako uslove da zavole jedni druge, po tome što oni jesu, kao vrednost različita od njih, a ne da, zbog svojih interesa, vole samo sebe. Iako je na ovom prostoru sunca nedovoljno, posebno u jesenjim i zimskim uslovima, zvjezdano nebo je uvijek bila njihova inspiracija, a svaki doživljaj zadovoljstva vrijedan života. Ta takozvana patrijarhalna kultura, koja i danas tinja u naraciji bjelopoljske familije, njene sloge i simbolike sofre, posjedovala je kult prirode, privrženost, hijerarhiju i bezpogovornu odanost, kroz koju se kristalisala suština ljudske mudrosti. Staro, tradicionalno, utvrđeno i provjereno imalo je svoj sistem vrijednosti, povezan sa sistemom običaja i uvjerenja. Iz takvog ambijenta pokolenja su išla u susret novim opredeljenjima, koja su svojim obimom i formom prekivala smisao novih pravila, pojava i običaja.
Raznovrsnost svega uvijek je bila vrijednost i prednost Bijelog Polja. Iako krhki i ranjivi, neobuzdane, buntovne, rizicima sklone i visoko emotivne prirode, ljudi su živjeli svoj život sa velikom moralnom autonomijom, strasno, raznoliko i velikodušno, sa ljubavlju prema svom zavičaju i ogromnom odovornošću za svoj opstanak. Nedjeljivi od prirode i podneblja, ali i kulture, religije i istorije, vezani za zemlju i grobove, čuvali su i sačuvali svoj vjekovni amanetni supstrat. Sama varoš, ponekad ćutljiva, srasla sa samoćom i svakojakom oskudicom, spokojna u svoj etički potencijal, dozvoljavala je svojim žiteljima da budu ono što jesu. U prelomnim istorijskim trenucima kad je u srcima tinjala strepnja pred neizrecivim iskušenjima, nijesu se ustručavali da pokažu emociju i hrabrost ostajući svoji, nikad pokoreni. Moralni princip je bio njihova individualna i kolektivna tačka oslonca.
Kao neponovljiv ambijent jednog relativno zaobiđenog prostora, Bijelo Polje, ukriveno u dolini Lima prekrivenoj cvjetovima bijele rade, odakle se vide sve četiri strane svijeta, ima ponešto sveto u sebi: ljudski duh, sklop običaja i navika, iskustva i manifestacija, ljudsku priču, merak i sevdah, dert i dernek. Taj prostor pokriva toliko društvenih slojeva, složenih mentaliteta, javnih i skrivenih pravila, imaginarne stvarnosti; koliko prošlosti toliko i sadašnjosti.
Neobična filozofija života ovog prostora uklanja svakodnevnu žurbu i nervozu, uvodi u smireniji i drugačiji poredak stvari, nostalgičan na neki ljupki način. Stanovnici pripadaju istoj duhovnoj, psihološkoj i mentalitetskoj grupi. To su, što bi se reklo, tipični karakteri u tipično našim balkanskim uslovima. Pa ipak, ovo je područje gdje razike, u naoko raznorodnim običajima, ne umanjuju autentičnost identiteta. Taj supstrat mještani svojim duhom, znanjem, djelovanjem i ponašanjem unose u način života, u umjetnost, književnost, arhitekturu, kulinarstvo, higijenu. To je ta kohezija i sudbina zajedničkog življenja koja Bjelopoljce drži na okupu. Kako su samo priroda, Bog ili genetika uspjeli da iz njihovog embriona destilišu čistu ljepotu i suptilnu mudrost koju retko ko može da prepozna, uoči i razume.
Ako želite da upoznate stanovnike jednog kraja, njihov karakter, duh, radost i veselje, vratite se u blisku prošlost i njihove običaje. U karakterologiji bjelopoljskog čovjeka utkano je sve što ovi balkanski prostori nude: nesputani temperament i radost življenja, bunt, akšamluk, moba, ispijanje kafe, teferidž, muzika, dernek, korzo, ašikovanje. Iako u oskudnim uslovima, život je bio protkan navikama i ritualima svakodnevice, u kojoj su ljudi, izvesno je, bili zadovoljni, ispunjeni, realizovani. Patrijarhalna romantičarska kultura imala je svoju mjeru i svoju cijenu u svemu. U odsustvu manjka života, Bjelopoljci su imali svoje mehanizme koji su na relaksirajući i hedonistički način indukovali merak u svakom trenutku, iz koga su uglavnom izlazili omađijani, a nekad i zavađeni. Iz svakog druženja prijatelja, drugova, komšija i kolega isijavala je radost i bliskost, suptilna diskretnost i obostrano povjerenje. Za takve meraklije hedonizam je bio njihova kultura koja traje sve do danas. U susretima i druženjima sjedinjavala se ponositost sa ironijom, radost sa melanholijom, utjeha sa srećom, samoobmana sa zadovoljstvom. Možda su njihova okupljanja bila genetsko traganje za izgubljenim identitetom iz vremena kad se razgovaralo i veselilo pored otvorenog ognjišta.
Preko svog stanja duha Bjelopoljci su resetovali svoj energiju, regulisali svoje emocije, sklanjajući sve ono što je «višak», što guši i opterećuje, istovremeno puneći svoj organizam sinergijom koja im je potrebna, koja prija, i koja do vrha podiže raspoloženje. Njima je merak bio i ostao nešto sitno, toplo, duši drago i milo, relaksirajuće i isceljujuće; sitnica koja zna odmoriti, utješiti, motivisati, usrećiti. Stara poslovica kaže da nije bogat onaj ko mnogo ima, već onaj kome malo treba. Znali su da merak nije ništa drugo do harmonija sa samim sobom koja im poručuje: ne živi u prošlosti, ne sanjaj o budućnosti, budi tu i sad. Merak ih je naučio kako treba živjeti život, odnosno, kako treba poštovati sebe pa onda i druge i sve što ih okružuje. On je mjera ukusa i izbora, stil i način života; stanje duha i afirmacija realnosti. Neki rituali su bili zajednička strast većine: jutarnja kafa i cigareta, ili što bi rekli fildžan, džezva i neki agdali kolač; prva jutarnja rakija u dobrom društvu, zanimljiva priča, muzika. Bilo je to doba velike lične skromnosti i siromaštva, kada je život bio kratak a vrijeme dragocjena racionalnost.
Nenametljiva radoznalost, jednostavnost iskaza, prisnost u dijalogu, smirenost u komunikaciji, otmenost u ophođenju, bili su i ostali maniri ovog kraja. Takva kultura dijaloga pravi mostove koji ostaju najtrajniji. Svako okupljanje je bilo rezultat simultano probuđene želje da svoje druženje i zabavu petvore u zajedničku radost i neplanirano veselje. U tadašnjoj strukturi života i postojeće matrice uživanja, akšamluk je bio uobičajena konvencija urasla u prirodu stvari, u mudrost i duhovitost, osobine koje najčešće idu zajedno. Akšamlučilo se u manjem, intimnijem društvu, u prirodi, najčešće pored vode Lima i Bistrice, gde najlakše i najbrže nestaju svi njihovi problemi, ali i u nekoj bašči pod voćem, u ograđenoj avliji sa kapidžikom, ili negdje van naselja. Takvim druženjem, uz muziku koja je oduvijek bila sredstvo da se izraze zamršeni senzibiliteti, rastapali su svoju veselo-nevesjelu svakodnevicu, krčmeći zoru sa Obrova. U suštini, to je intimno, dosta hermetično druženje rođaka, bliskih prijatelja, komšija, koji imaju svoje principe, autentičnost, kodeks. Šeretluk je bio posebna aroma akšamluka, bekrijanja i radovanja. Uvaženi Ćamil Sijarić, u svom dobro poznatom maniru mudraca, ovako bi to definisao: Na ovom svijetu je najvažnije da imamo jedan drugome šta da ispričamo, jer se pričajući i slušajući dva puta duže živi. Akšamluci su bili rojilišta velikog broja darovitih i talentovanih ljudi. Svjesni da je raznolikost sreća života, akšamlije, ljudi velikog duha i širokih pogleda, bili su lirske duše kad je u pitanju pjesma, a mitski zanimljivi u besjedama. Znali su da ono što ih zavodi i za čim tragaju, nije lako naći, pošto su ljepota i smisao života izvan stvarnosti. Oni se najljepše i najiskrenije smiju, pričaju duhovito, romantično, ironično, njegovano, umno, vole da komentarišu, malo i dramatizuju, ali sa dosta lucidnosti i razboritosti.
Kao grad poznatih pisaca, slikara, pevača, sportista i drugih nosioca kulturnog duha toga vremena, bjelopoljski intelektualci su unosili provokaciju i otvarali vidike: od grupne boemske identifikacije, preko individualne poetske melanholije, do kolektivne kreativne egzibicije. Bila je to duhovitost kroz koju se teško probijala banalnost. Njihova druženja i zabave bile su narativ kulturnog opstanka u samom središtu stvarnosti kao životna neupitnosti. Realne drame i sudbina znamenitih ljudi ovog kraja (kojih nije bilo malo), bile su jedinstvene i neponovljive, te je sasvim moguće reći da o njima još uvijek malo znamo.
U svakoj zajednici i njenom poretku vrijednosti dubok je smisao i velika važnost vjerskih praznika, slava i veselja. U naraciji svakog vjerskog praznika u Bijelom Polju, osjećao se uticaj multikulturalnosti. Bajram, Božić i druge slave obeležavane su uz uzajamne posjete pune iskrene ljubavi i poštovanja, uz čuvene gastonomske specijalitete domaćica ovog kraja. Bjelopoljci su oduvijek znali da život nema smisla ukoliko se ne dijeli sa drugima.
U dubini lijepih sjećanja ali i prijatnih osjećanja ne može se mimoići bjelopoljski korzo, kao fenomen sasvim posebne ljepote. Priča o korzou je narativ o vremenu kada su ljudi živjeli stvaran život, kada je bliskost bila princip i pravilo. To je priča o vidljivim i nevidljivim junacima ove čaršije i vremena koje polako nestaje; o riznici mnogih uspomena i sjećanja, spokoja i nemira; o fenomenu koji je promovisao čitav sistem vrijednosti i simboličih sadržaja, duhovnih, modnih, estetskih. Korzo i njegovi akteri egzistirali su u direktnoj interakciji: korzo je mijenjao ljude, a oni su mu ostavljali svoj pečat. To je fatalna privlačnost i metafizička emocija ljudi i ulice. Korzo je podržavao svaku realnost koja je mogla biti karnevalski spektakl, modna revija, kabare, dokumentarni teatar u lokalnom kontekstu, predstava radosti, disko bez muzike. Na korzou se, u glavnoj ulici, pored parka i hotela, odrastalo, na njemu se počinjalo, trajalo i sanjalo o sreći.
Bjelopoljska sela, kao najprirodniji poredak prostora, bila su puna običaja, tradicije, sjećanja. Svijet pitomih brežuljaka, šumskih potoka, cvjetnih livada; bašče pune raznoraznog voća. Škole pune đaka, oranice vrijednih domaćina, kuće brižnih i vrijednih majki. Svakodnevno se rađala djeca, tražio muštuluk i kolijevka na zajam. Živjelo se uz ognjište i sofru, uz mobe, komišanje, sjetve, kosidbe, žetve, vršidbe, zimske porodične posjedke, srećno, radosno, ponekad i patno, ali bez žalbe. Izvori i česme puni mladosti, uz poređane testije za vodu. Veridbe i svadbe sa skromnim mirazima, u kojima je dominirao ćilim. Ispred vodenica džakovi žita, trapovi krompira, kredneci i špajzovi puni zimnice. Na obroncima sela i nedalekim katunima bezbroj stada. Narodni, vjerski i državni praznici, povod okupljanja svih generacija uz petrovdanske lile i poneki usamljeni dert i dernek. Gostinske sobe pune gostiju srodnika, prijatelja i komšija iz drugih sela. Ašikovalo se tajno, razgovaralo i tiho pjevalo, gradile se uspomene. Bistri potoci, rječice i rijeke, pune pastrmki, klena i skobalja, a šume divljači. Bila je to svjetlost puna ljudske spontane i iskrene radosti, dok se živio stvaran život.
Mala mjesta, netrpeljiva i puna predrasuda, znaju biti neprijatna prema drugima i drugačijima, a Bjelopoljci su uvijek imali mudrosti i znanja da ugoste tuđe misli i stavove. Dakako i oni su znali biti tvrdoglavi i relaksirani od svake ozbiljnosti i reda, koje kao narod ne podnosimo. Gdje god da se nalaze, danas Bjelopoljci znaju ko su, šta su i koliki su i nije im teško da bilo gdje pronađu sebe, svoj duh i svoj um.
Bio je to ritualizovani poredak života i iskustvo jedne duboke egzistencije ovog prostora, gdje se narod istinski otkrivao preko prirode svojih običaja i svojih zadovoljstava. Pa ipak, pokoljenja su išla u susret novom vremenu, novom opredjeljenju i navikama koje svojim obimom prekrivaju smisao jedne posebne tradicije. Sa svakom novom generacijom umirala su bjelopoljska sela i gradske ulice, a starijima je vrijeme kralo uspomene iz vlastitih umova i gasilo stare dobre navike.

izvor: KOMUN@