KOLUMNA – PROZOR – Gordan K. Čampar
PROZOR
Život uvijek po pravilu stane u jednu minutu, ali to biće tek sazna kada se to primakne toliko blizu, da bol i išćekivanje odloži sve obaveze i pretvoti ih u jednu jedinu želju; ,, biti živ”, u najčešćem slučaju želja da neko drugi preživi, da dobiješ priliku umrijeti za njega.
Tada onaj bolnički prozor postaje prozor u svijet, sve se satke u njemu, priželjkivanja, sjećanja, praštanja i molitva, kako vjernika tako i onog koji baš i ne vjeruje u to.
Zebnja kontroliše krvotok, obično sve to nestane za koji dan ma kakav ishod bio, vratimo se svakodnevnici koja nas uvijek vrati na prozore, i tako redom u nedogled.
Život je igra bez sudije, sami sebi sudite, volite, praštajte, uradite to danas nemojte čekati sjutra, sve može biti kasno.
Samo ostaju prozori, zamagljeni sa porukom koju ne vidite, samo naslućujete, iščekivanje koje vas budi i saopštava da je život kratak samo za one kojima je lijep, a ovih drugih nažalost ima malo više.
Vjerujte da je tako, mnogima se ovih dana život pretvorio u besomučno gledanje u prozor, gledamo ne vidimo, slušamo a ne čujemo, ostaje nam samo nada.
I kada vam nije teško, bacite pogled, mahnite ovim prozorima, možda nekom i donesu sreću.
