IN MEMORIAM – Mirjana Miočinović – HRABRE MISLI I OŠTRE RIJEČI
IN MEMORIAM – Mirjana Miočinović – HRABRE MISLI I OŠTRE RIJEČI
Piše: Gordan K. Čampar
U vremenu kada je istina „kriva”, riječi dozivaju vapaje a ne suštinu, nedostajaće nam ljudi poput Mirjane, koja je trajni podsjetnik na intelektualni integritet uz preziranje „kukavičluka” pri govoru.
Posebnost koju je nosila u sebi, je svakako njena nepokolebljiva vjera u riječ, bilo da se njome nešto pojašnjava – oblikuje ili nezaobilazno sredstvo otpora uz etičku odgovornost koju nosi u sebi.
Tu riječ iz njenog jezika je koristila i pišući pismo kojim se odrekla članstva u SANU, zbog uloge Akademije u podsticanju velikosrpskog hegemonizma.
Bila je hrabra kada je naslovom Književnost i feminizam podigla buru, i u trenucima kada je čitalačkoj publici približavala kompleksne teorije, prevodeći Žaka Lakana i djela drugih autora psihoanalitike.
Društveno angažovani tekstovi su bili na ivici noža a politički istupi jasni da jasniji nijesu mogli biti.
Nije umjela da ćuti, vjerovala je u riječ, koristeći je ko zidar visak, kao alat kojim se može promijeniti društvo, uz napomenu da je njena uvijek bila dosljedna.
Zbirke eseja su dokaz da je bila uvijek na drugoj strani dominantnih narativa koji su pobuđivali ili pravdali svejedno, etnička i kulturna nasilja, nerijetko usamljena ali nepokorna.
Njena autentičnost i jačina tumačenja djela Bertolta Brechta, su se u dobrom dijelu poklapala sa njegovom teorijom otuđenja, kritičke distance i naposletku političkog angažmana.
Bila je jasna i onog trenutka kada odbrusila jednom od čelnika vladajuće partije da je on „nepomirljiva suprotnost svega što predstavlja Danilo Kiš svojim delom i životom“, odbijajući posthumnu nagradu velikom književniku, inače Mirjaninom suprugu.
Ovjenčana brojnim nagradama i najvećom među njima „ovakvi ljudi se ne smiju zaboraviti”
