OSMAN IZ ULICE SIRA – Andrea ĐURANOVIĆ

Sjećanje na čuvenog podgoričkog prodavca

OSMAN IZ ULICE SIRA
Osman Hadžikadrić je bio prodavac sira 20 godina na starim pijacama kojih više nema, a bio je poznat po tome što je prvi počeo prodavati sjenički sir Imao je dosta mušterija a jedna od stalnih bio je i njegov dobar drug, nekadašnji predsjednik opštine Periša Vujošević, priča Muhamed Hadžikadrić.

Piše: Andrea ĐURANOVIĆ

Uprkos tome što su danas druga vremena uspomene se održavaju zahvaljujući malom broju onih koji čuvaju tradiciju. Iz

preduzeća Tržnice i pijace su došli na autentičnu ideju da u okviru dana koji će biti posvećen siru, pasaž između štandova na zelenoj pijaci, na kojima će se naći razne vrste sira u Gintašu, simbolično nazovu Osmanova ulica po čuvenom prodavcu sira i jaja Osmanu Hadžikadriću.
Zanimljivo je to kako jedna od omiljenih namirnica među svjetskom populacijom može biti primjer da ljubav ima više oblika. U ovoj priči ljubav prema siru prodavcu posebnog kova Osmanu Hadžikadriću nadjenula je i titulu „sjeničkog zeta”. Da bi sačuvao sliku o životu svog oca, njegov sin Muhamed Hadžikadrić, poznatiji kao Meto, ključem je otključao vrata minulih vremena u kojima je 1912. godine u Ašik-Mahali, sadašnjoj Ulici Spasa Nikolića rođen čuveni prodavac sira.
-Pretpostavljam da je prilikom posjete svojoj sestri, moj ujak Dedo Zimonjić, koji je bio tadašnji predsjednik opštine u Sjenici, kao svi ondašnji dobri domaćini i predsjednici, osjetio potrebu da plasira sjenički sir u Podgorici. U želji da sjenički sir probaju i građani Podgorice, a u postignutom dogovoru sa tadašnjim predsjednikom opštine Podgorica, sir je počeo da se prodaje na tržnici koja se nalazila iza Beka. Tako je moj otac 1947. godine počeo sa prodajom sjeničkog sira u Podgorici i ta prodaja trajala je dugih dvadeset i pet godina-priča Muhamed Hadžikadrić.
Na samom ulazu u tržnicu u blizini jedne manje prodavnice na kojoj su se prodavale cigarete, novine i ostalo nalazila se Osmanova radnja. U narednih dvadeset godina Osman je tu prodavao sir i jaja i bio prepoznatljiv ne samo po vrsti sireva koje je prodavao već i po svojoj pedantnosti i higijeni koju je održavao. Ono što je takođe karakteristično za tu radnju je i činjenica da je čuveni prodavac znao kako da izabere onaj najbolji sir i po mirisu i po ukusu.
-Sjećam da je tada tržnica imala tri ulaza i da se na njenoj sredini nalazila pijaca sa betonskim stubovima. Tu je moj otac 20 godina prodavao sir a nakon što su tržnicu srušili otac je svoju prodavnicu sira preselio na pijaci u Momišićima gdje je prodavao poslednjih pet godina svog rada. Bio sam dijete ali se sjećam da je često odlazio u Sjenicu, kako zimi tako i ljeti da bi sam birao vrstu sira. Znao je da kada otvori kacu pogledom ocijeni da li je to kvalitet sira koji zadovoljava ukus njegovih mušterija i tadašnjeg tržišta. Učio nas je i štosu da prstom pritisnemo sir i da od prilike na osnovu toga ocijenimo njegovu masnoću, bio je vješt-prisjeća se Muhamed.

U porodici Hadžikadrića su tri brata i dvije sestre pomagali svom ocu kako god su znali i umjeli.
-To je bio ogroman rad. Zamislite nas po onim podgoričkim vrućinama kada krenemo da pomažemo bez ikakvih rashladnih uređaja, bilo je teško ali i zanimljivo. Uglavnom smo ocu pomagali da očistimo kace, unutrašnje prostore, magacine, kako je ko pristizao tako je i pomagao- dodaoje Muhamed.
Ono što je esencijalno u priči o prodavcu sira jesu i kupci. Osman je bio poznat ne samo na području Podgorice i Sjenice već i šire pa je njegova klijentela bila od običnog građanina preko gradonačelnika do visokih funkcionera.
-Imao je dosta mušterija a jedna od stalnih bio je i njegov dobar drug, nekadašnji predsjednik opštine Periša Vujošević. Poznavali su ga i svi gradonačelnici koji su kod njega kupovali i posleratni rukovodioci od Dušana Vukovića preko Spasa Drakića do Mašana Đurovića i Vlada Božovića. Sa svim tim ljudima on je bio na „ti”. Domaćice su kupovale kod njega razne vrste sira, masnog i nemasnog, a masni sir u mrvama bio je najbolji za pite pite.Sjećam se da je kaca sira koštala u odnosu da se za dva kila sira moglo kupi kilo mesa-dodao je Muhamed.
Za veresiju je govorio „veresija gola šilja” ali, kao što svako pravilo ima izuzetaka tako je imalo i Osmanovo. Nikad nije vratio bilo koga sa praga svoje prodavnice ukoliko ne bi imali novca da mu plate za sir već bi i čašćavao. Domaćina kojeg je žena poslala po sir i jaja nikada odbio ne bi jer su žene znale da je Osman dobro sa njima i da će im sigurno dati sir i jaja pa kad plate, plate.
-Nije volio da priča o tome da li je pomagao ljudima ali, ako bi se sir izmrvio on bi spustio cijenu sira, a ako je vidio da je prevelika sirotinja znao je da i preko kilaže jer je bio čovjek iz naroda i narodni čovjek. Ono što je nama otac ostavio u anamet je i to da nam kuća nikad ne bude bez sira i jaja jer kad imate parče sira i imate jedno jaje to možete podijeliti na četvoro ili na pola-kaže Muhamed.
Iz Tržnica i pijaca žele da podsjete građane na tradiciju koja se i dan danas zadržala po katunima i seoskim područjima Crne Gore i da autentičnim nazivom koji će biti dat pasažu između tezgi po čuvenom Osmanu Hadžikadriću ukažu na to da ako se o nekim legendama ne priča o njima se ne može znati.
-Posjetioci će sir moći da probaju ali i da se približe tradiciji proizvodnje koja datira od prije jednog vijeka. Interesantne su i priče da je sir sa područja Crne Gore stizao čak i do kupaca u Evropi i Aziji pa sve do Amerike. O svim vrstama sira pa i o siru čuvenog Osmana Hadžikadrića posjetioci će se upoznati tog dana-saopštio je Boban Radošević savjetnik za marketing u preduzeću Tržnice i pijace. Hadžikadrić se posebno se zahvaljuje inicijatorima, nosiocima te ideje kao i menadžmentu Tržnica i pijaca što su se sjetili njegovog oca.

Proda Osman kacu sira, posla Šuća da studira
Muhamed priča i čuvene anegdote iz vremena njegovog oca Osmana.
-Mom bratu Šuću njegovi drugovi pošto je otišao na studije u Kotor napisali stih u desetercu „proda Osman kacu sira, posla Šuća da studira”. Takođe je i bilo interesantno zapažanje da ako neko ima nesvakidašu facu mi dobacimo „Viđi mu facu, kao Osmanovu kacu – priča Muhamed.

Pola vijeka sa Emom
Osman je radio svakog dana dvokratno od sedam do 12 časova i od 16 časova do 19 časova, osim nedeljom kada je radnja bila otvorena od sedam do 10 časova. Nedjelja popodne bila je predviđena za druženje sa rođacima.
-U to vrijeme u Podgorici su prije rata došle tri odive iz Sjenice- moja majka Ema i njene dvije prijateljice pa su nedeljom popodne organizovale ručak i druženje. Posebnu ljubav Osman je gajio prema mojoj majci Emi koja je bila iz čuvenog roda Zimonjića. Ona mu je bila na jednoj strani, a na drugoj strani ostali svijet. U svojoj ljubavi uživali su dugih pedeset godina –priča Muhamed Hadžikadrić.

izvor: KOMUNA@