Gordan K. Čampar – IZMEĐU LEGENDE, NAKOVANJA I KAMENA – Miraš Martinović
IZMEĐU LEGENDE, NAKOVANJA I KAMENA
Miraš Martinović, u ovom slučaju pripovjedač u koži pjesnika, u nekim drugim slučajevima je bilo obrnuto, što njegovom stvaralaštvu daje posebnu boju, sa velikim istorijskim saznanjima, sa stećkom kao inspiracijom i legendom koju oni nose sa sobom, kratkog i preciznog stiha originalne forme, izatkao je ko; dobra tkalja ćilim, štivo pod naslovom PLESAČICA U KAMENU, te konzumente pravog štiva obradovao još jedared.
Naoko malena, o volim takve, volim kada se ne troši mnogo riječi a kaže puno, što je dano samo velikim bilježnicima jednog vremena, kakav je Miraš nedvosmisleno, ali prvim dosegom odmah tegnu u ruci, naoko prvim mahom od pitanja ŠTO SI ME RODILA do skrajanja kraja u USUDU, javlja se nemir jer se od naslova može napraviti pjesma, pjesma o čarobnoj a ujedno prokletoj ljepoti, o vremenu koje pravi tajac, o brojanju zvijezda, osjećaju žeđi poslije plitkog sna, jabuci satkanoj od zlata, pjesmi mrtvih svatova, želji što nebo otvara, pustim dvorima, o želji; biti leptir pa živjeti jedan dan, čarobnom zvuku frule, o htjenju; dati se vetru, bajalicama, riječima što poljubac pretvore u razgovor.
…Pretvoren u čarobnog frulaša…
zamišlja kolo i njene riječi
…Ti za brdo nestao
Ja u kamenu
Ostala…
prisjeća se davno skamenjenog vrijemena, zalaska sunca, govori o vjetru što ode.
Postavlja pitanja:
…Gdje su oni…
… A duše…
pjeva uspavanku nerođenom djetetu, želi igrati kolo sa zvijezdama, tjera mjesec;
..Bježi
Bježi
Mjeseče…
a doziva sunce;
…Ti sunce
Ogrij
Njivu
Da zasijem sjeme…
tražeći mnogo pokušava osedlati vjetar, a sav znojav,
…Kopam bunar
Duboki.
Nikako da dohvatim
Dno.
Izvadim
sunce…
traži riječi, osluškuje glas;
…U snu
Sadim zvijezde…
i čudi se kako niču crne.
Priželjkuje;
…Nići će
kad zacari
tišina.
Kad se oplodi
Praznina…
traži, polja , proleća i ljeta, donosi zaključak;
…Ljudi bi me
Voljeli…
Pleše, grli nebo i zemlju, miriše kamen, traži ključ od kamena doma, doziva izvor, doji nerođeno dijete.
Mlijekom nebo umiva, čeka pticu da zapjeva, pruža ruku, prsten, trči niz polje, okuplja stado, nudi, traži dugu na nebu, a;
…Slavuji
Pjevaju noću…
Oslobađa mrtve svatove, traži utjehu, okiva kamenom i noć i dan, pita se; možda, shvata da je sve vidio, doziva rosnu kišu, i moli se;
…Gospode
Čuli me
Gospode…
Okrivljuje sunce da je izvor popilo, i na kraju poručuje;
…Ne tražite me
Pod kamen
Odavno
Tamo
Nijesam
Usud me
Poveo
Usud će me
Vratiti.
I tako riječ po riječ, ko s rukom pod ruku, daje život jednom kamenu sa kojim slovom na sebi, oživljava legendu tako uvjerljivo da čitaocu primakne jezu, naruši mu san, zaintrigira i ostavi ga na nemilost svojih promišljanja.
Jednostavno, Miraš Martinović, oštrijeg stiha ili pera, ne znam, ali sa prisutnim čuđenjem; zašto je tako skroman kada je ovako veliki.