SJEĆANJE NA PETRA RUDIĆA – Dragan B Perović

Sjećanje na Petra Rudića

Maštar pod krošnjom Princezine jabuke

Dao je veliki doprinos formiranju muzejske zbirke u Bijelom Polju, komu je darovao i crnogorski barjak koji je nosio njegov đed Joso u borbama crnogorske vojske…

Piše: Dragan B. Perović

Petar Rudić
Petar Rudić

Kad gođ su u pitanju gradovi i regije, prve asocijacije su nam uvijek na ljude po kojima ih pamtimo, a tek nakon toga padaju nam na pamet ostala bogatstva. Tako sam na pomen Bijelog Polja odmah pomislio na Božidara i Radula Zejaka (oba iz okoline ovoga grada pokraj Lima), cimera iz davnog studentskog doba i prijatelja do današnjih dana i s posebnim pijetetom śetio se Petra Rudića, istoričara samouka, iz Ravne rijeke kod Bijelog Polja. Možda nekim Bjelopoljcima nećemo reći nešto novo o Petru Rudiću, ali nam se čini da će širem krugu biti interesantno da se upoznaju sa nekim osnovnim crtama iz života ove nadasve veoma zanimljive ličnosti.
Petra Rudića upoznao sam 1986., dok sam radio u Leksikografskom zavodu Crne Gore, u Titogradu, koji je pripremao Enciklopediju Crne Gore. Dolazio je veliki broj stručnih i naučnih saradnika i ljudi koji su na razne načine sarađivali na tom kapitalnom, ali na žalost, nerealizovanom projektu. Petar je bio već stari poznanik pokojnih čika Ratka Đurovića, prvog direktora i glavnog i odgovornog urednika i Radoslava Rotkovića i tadašnjeg direktora Zavoda Sretena Perovića. Pri prvom susretu dojmio se nekom iskonskom neiskvarenošću i otvorenošću. Nosio je kožnu torbu iz koje je vadio razne spise i dokumenta. No, posebno bi se ozario kada je pominjao pripadnike dinastije Petrović Njegoš. Tu zanesenost i posvećenost nekoj temi skoro da niđe nijesam vidio. Kroz par susreta čuo sam životnu priču o sudbinskim koracima koji su Petra Rudića naveli da svoj život posveti povezivanju sa Petrovićima i traganju za najsitnijim detaljima njihove povijesti.
Kao učenik starijih razreda osnovne škole u Bijelom Polju čitao je knjige iz naše istorije. Čitajući o Njegošu, Lovćenu, Njegušima i Petrovićima, zapostavio je školsko gradivo. Saživio se bio sa ličnostima iz Gorskog vijenca, sa vladarima iz kuće Petrovića i junacima narodnih pjesama. Opijen crnogorskom istorijom i ulogom Petrovića, u mladalačkim danima donio je odluku da se oženi od Erakovića, to jest Petrovića, sa Njeguša. Uz mnogo peripetija i duševnih lomova uspio je u tom naumu. Oženio se Marijom Popović, od ogranka Erakovića/ Petrovića. Usput se, obilazeći Cetinje, Lovćen i svaku stopu Njeguša, sprijateljio sa vrsnim istoričarima i stvaraocima Ristom Dragićevićem, Jevtom Milovićem, Ratkom Đurovićem i Božom Bulatovićem, koji su ga prihvatili i uputili na literaturu o Petrovićima. O tome je pričao: „Hodao sam tog dana kao opčinjen. Gazio sam zemlju kojom je gazio, kojom je hodao – Njegoš. Riješio sam da svoju ženidbu odložim dok se ne zaposlim i vratio se presrećan u rodno selo.“
Istraživanja o rodoslovu Petrovića namjerio je da publikuje o svom trošku. Naročito, jer je raniji poznati rodoslov koji je sastavio Dušan Vuksan, u sebi sadržao dosta grešaka i proizvoljnosti (koje se i danas preštampavaju). Jednoga dana donio je odštampan rodoslov, na bijeloj kunstdruk hartiji i poklonio ga svima nama u Zavodu. U pripremama za pisanje teksta htio sam potražiti svoj primjerak, koji je bio ostavljen u ormaru sa knjigama i crtežima, do kojega nijesam mogao odmah prići zbog radova u kući. Kada sam kroz par dana došao do lista, bio sam prijatno iznenađen slučajnošću (mada je pitanje da li slučajnosti postoje). Rudićev rodoslov Petrovića našao sam u subotu, 31. oktobra ove godine, na Lučindan. Ovo ne bi zasluživalo pažnju, da nijesam odmah kada sam raširio rodoslov, da prepišem tačno naslov i komentar uz njega, vidio da u dnu piše: „Izdanje pisca, Štampano u Bijelom Polju o Lučinu dne 1986. godine.“Sami nacrt rodoslova naslovljen je: Genealoška tablica njeguškog bratstva Petrovića – zaključno s pokoljenjem Mihaila Mirkova, unuka kralja Nikole) Petar Eraković rodonačelnik Petrovića sin (?) Stijepo sin (?)“ Iza kompletno popunjenog rodoslova data je Napomena:
„Potomci popa Ivana Petrovića, rođaka vladike Danila, sada su u sastavu velikog bratstva Popovića – Erakovića, pa su u ovu tablicu ušli djelimično. (Njegoš je popa Ivana opjevao u Gorskom vijencu, gdje mu je dao i titulu serdara). Popovići nemaju jednog rodonačelnika nego je to zajedničko prezime svih Erakovića koji žive u istoimenom njeguškom selu, osim potomaka Šćepća Kaluđerova, koji se i sada prezivaju Petrovići. Dakle pop Ivan je rodonačelnik samo glavne grane Popovića – Erakovića, koja po genealogiji pripada Petrovićima. (Vjerovatno je djed popa Ivana bio brat Danilovog djeda kaluđera Petra, a sin Stijepa Petrova). Autor; Petar Rudić.
Docnije je, u jednom svom radu objavljenom u Matici Crnogorskoj (2014), dao prilično detaljnu razradu rodoslova Petrovića, uz skromnu zabilješku na kraju rada: „Genealoška tablica kuće Petrović-Njegoš“ od Dušana Vuksana, koja je objavljena u „Spomenici Petra II Petrovića Njegoša – Vladike Rada“ 1926. godine, spada u bolje rodoslove bratstva Petrovića. Međutim, i u ovoj Vuksanovoj vrlo popularnoj tablici ima dosta grešaka. Genealogiju Petrovića (odnosno svih njeguških Erakovića) je trebalo početi proučavati još u doba njihovih mitropolita, ali je to, nažalost, propušteno. Tako je sada skoro nemoguće izvršiti važne dopune i ispravke. Ja sam, kao samouki istoričar i etnolog, ovaj važni posao mogao samo djelimično da uradim, jer su moji uslovi za bavljenje naukom minimalni.“
U ostalim traganjima Petar Rudić je ispitivao neobičnosti i dokaze za neke istorijske i pjesničke opise. Jedna od zanimljivijih postavki bilo je ispitivanje moguće lokacije đe su se ukrstile munje o kojima Njegoš pjeva u Gorskom vijencu:
„Viđeste li čudo i znamenje / kâ se dvije munje prekrstiše ?/ Jedna sinu od Koma ka Lovćenu, /druga sinu od Skadra ka Ostrogu, /krst od ognja živa napraviše.” Izlazilo je da se tačka ukrštanja nalazi u Kosovom lugu kod Danilovgrada, odnosno Šumi Berćirovića u zaseoku Kosić. No, sreća sa otkrićem nije dugo trajala. Poetska snoviđenja raspršila je nauka, koja kaže da munja nikada nije prava linija, pa „ispada da tačka gdje su se presjekle munje može biti kilometrima udaljena od mjesta za koje sam toliko bio siguran da je pravo“. To Petra Rudića nije pokolebalo, jer je vjerovao da će biti načina da nauka utvrdi tačno mjesto ukrštanja Njegoševih munja. Napisao je: „Siguran sam da će u budućnosti biti moguće otkriti centar krsta za koji matematičar Šebek reče da nije nikad ni postojao. Zato neka živi Budućnost!“ Ovo je napisao na kraju pisma upućenog književniku Marku Vešoviću i uz svoje ime i prezime dodao „odani ljubitelj tvog talenta“.
Petar Rudić posebno je bio ponosan što je uspio spasiti jabuku princeze Ksenije, šćeri kralja Nikole. To je bila rijetka sorta jabuke, koju je princeza Ksenija dobila na poklon od nekog ruskog plemića i zasadila je u Dvorskom parku. Skoro da je bila nestala, dok Petar nije pronašao „princezu Kseniju“ u bašti Ilije Kape, iz sela Grude i riješio da proba da je okalemi i prenese u Ravnu rijeku. Kalemljenje je moralo biti obavijeno simbolikom njegovog traganja i posvećenosti Petrovićima. Kalemljenje je izvršio 22. aprila 1971. godine, povodom 90 godina od rođenja princeze Ksenije: „Oko kalema sam prosuo zemlju sa Njeguša, Čeva i Cetinja, a zalio je vodom iz Ivanovih korita. Zakitio sam je vijencem od lovora. Ona godinama rađa krupne i sočne plodove.“
Jeste Petar Rudić bio fantasta i iskreni zaljubljenik i tragalac za podacima o Petrovićima, ali to ne umanjuje njegov vrijedni doprinos, jer detalji stvaraju pravu sliku o periodima i ličnostima. Život je ispunio realizujući svoja maštanja i svoja poštovanja. Plijenio je svojom iskrenošću i bio čovjek kojega vam je drago sresti. O tome govore podaci da je sarađivao i sa Leksikografskim zavodom Crne Gore, Narodnim muzejom, Maticom Crnogorskom, CANU, DANU, SANU, bio član Matice srpske itd. Dao je veliki doprinos formiranju muzejske zbirke u Bijelom Polju. Bjelopoljskom muzeju Petra Rudić na poklon je dao i crnogorski barjak koji je nosio njegov đed Joso u borbama crnogorske vojske.
Svoj životni put, ispunjen ostvarenjem željenog, Petar Rudić završio je 28. septembra 2017.

izvor: KOMUN@

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.