Gordan K. Čampar – FELJTON – SJEĆANJE NA ŠEHER SARAJEVO PRIJE GRMLJAVINE – /XVII/ – Studenti profesora Tanjevića pokorili Evropu

STUDENTI PROFESORA TANJEVIĆA POKORILI EVROPU

Ni najhrabriji među optimistima koji su koju godinu prije 1955. godine, i prvog osvojenog trofeja, osnovali košarkaški klub „Bosna“ za kojeg su u prvom navratu igrali studenti sarajevskog univerziteta, po tome i dobili svoj prepoznatljiv nadimak „studenti“, nijesu mogli ni pomisliti da će momci u bordo majicama dvije decenije i koju godinu više kasnije pokoriti Evropu.

Krenulo je to sa golobradim mladićima; Brkićem, Uzelcom, Pilavom, Fetahagićem, Cindrićem, a nastavio niz sa Terzićem, Čečurom, Milavićem, Nadaždinom, Pavlićem, Dumićem, Sočeom, Pejovićem, Pešićem, Krvavcem, Đogićem i Varajićem, koji će postati istorijski kapiten najbolje generacije studenata, a naslutio nebeske domete sa Radovanovićem, Izićem, Bosiočićem, Ostojićem, Hadžićem, Bilalovićem, Benačekom, pod budnim okom mladog tada po svakoj prilici jednim od najmlađih stratega igre između dva koša u Evropi, koga su dvije ljubavi dovele u Sarajevo, Bosna i Beba, Bogdanom Bošom Tanjevićem i njegovom desnom rukom Draškom Prodanovićem.

Dolaskom Mirze Delibašića Kinđeta iz rodne Tuzle, virtuoza košarkaške igre, izuzetnog u svakom smislu, dječaka koji je davao poseban šmek igri studenata, nasmejanog lica i vječito sjetnih očiju, šampionski tim je kompletiran i san je mogao da se sanja.

Početkom aprila mjeseca samo jedan dan uoči dana grada Sarajeva – kada su partizanske jedinice oslobodile grad, /6. april/, u grotlu hale u francuskom Grenoblu, san je postao java, orilo se iz grla stotinak navijača Bosne: „Ju-go-sla-vi-ja, Ju-go-sla-vi-ja“, klicalo se Kinđetu a ovacije su pratile koševe nenadmašnog košgetera Žarka Varajića, koji su u zbiru dali 75 koševa, u to vrijeme nedodirljivim Italijanima iz Varezea, koji su u toj deceniji odigrali sva finala i od toga pet puta ponijeli pehar sa sobom.

Na kraju, sve je stalo u jednu trojku, koje tada nije ni bilo jer da jeste rezultat bi bio mnogo drugojačiji jer je većina koševa data iza linije koja je kasnije postala granica, a kraj je bio par minuta ranije, tačnije 2.38 do zadnjeg zvižduka. kada je profesor „odsvirao kraj“ i čestitao publici pobjedu, poslije toga se nije igralo, samo su tekle minute.

Ni pehar kupljen u nekoj lokalnoj suvenirnici nije pokvario tu čarobnu noć, originalni je uručen naknadno i bio prvi takvog značaja u Jugoslaviji, zemlji košarke.

Sa oduševljem su Sarajlije u kordonu od Butmira do Skenderije pjevali „Nek’ se čuje, nek’ se zna da je naša Bosna nepobjediva“,
Ostalo je; istorija, dok su šampioni bili na okupu dominirali su i plenili partijama za pamćenje, u međuvremenu osvojivši drugo mjesto na klupskom prvenstvu svijeta u zemlji sambe 1980. godine.

Odlaskom najboljih redovi su popunjeni iz omladinskog pogona vrlo perspektivnim mladićima Avdićem, Bukvom, Alihodžićem, Markovićem i baš u to vrijeme najave njihovih mogućnosti da Bosnu vrate u sazvežđe, je jedna godišnjica umjesto slavlja i sjećanja donijela nevolje.

Zagrmlje.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.