INTERVJU – Marko Novaković – RIJEČI MIRIŠU NA TREŠNJU
Razgovarao: Gordan K. Čampar
Novinar; „oči u oči“ jer je tako navikao, kolumnista; hrabar, čak malo u inat surovoj sredini, čovjek sa stavom koji se ne ljulja, slobodouman i liberalan, lice koje smo navikli gledati i uživati u njegovoj neposrednosti, uvijek u zoni empatije.
Marko J. Novaković
Nije lako biti s druge strane onom koji je imao priliku „saslušati“ mnoge, pa ćemo početi sa nekom anegdotom kojih je bilo na pretek, u njegovoj karijeri novinara…
Potpuno ste u pravu, anegdota je sjajan način da se počne ovaj razgovor i potpuno ste u pravu da ih je u mojoj dosadašnjoj, izuzetno burnoj (nametale društvene okolnosti) novinarskoj karijeri, bilo napretek. Sada kada razmišljam o anegdotama ne mogu se oteti utisku da ih je bilo veoma mnogo upravo zbog činjenice da sam volio i forsirao razgovore uživo. Dakle, vrućina je u studiju, ozbiljne političke teme, sagovornik se obilno znoji i onda ona, MUVA i to ne obična već ona ogromna, zelena zunzara…
Prvo je slećela na čelo moga sagovornika, pa polako i sigurnim muvljim korakom niz sljepočnicu, niz obraz i pravo u usta, vec tada uveliko grizem jezik, realizacija i kamermani mi otežavaju situaciju (padaju od smijeha) i tada sagovornik čini nevjerovatnu stvar, umjesto da je izbaci iz usta, vjerovatno u žaru ragovora počinje da je mulja po ustima, okrenuo je više krugova i tek je onda izbacio kao iz katapulta…za dalju sudbinu tako okupane muve ne znam ali znam da sam iz tog razgovora izašao sa raskrvavljenim jezikom.
Pomenuli smo kultnu emisiju, „oči u oči“, a on se nje sjeća ovako…
Kao najmoćnijeg oružja sa kojim sam mijenjao svijet i svijest, emisija „oči u oči“ je bila onaj način novinarstva koje poštuje i uvažava sagovornika, njegove stavove i koja ne optužuje i koja ne presuđuje, već to prepušta gledaocima. Bez obzira ko je bio gost i koji su njegovi stavovi, kada je bilo jedan na jedan, ja sam bio suprotna strana koja iznosi kontra stavove i razmišljanja i to uvjek na profesionalan i kulturan nacin, nikada da omalovažim ili podcijenim gosta. Da je to tako, potvrdjuje i činjenica da su moji gosti u emisiji bile gotovo sve najznačajnije javne ličnosti sa prostora bivse Yugoslavije i niko iz studija nije izašao ljut ili razočaran bez obzira na količinu nezgodnih pitanja, dinamike i emocija koja bi bila prisutna u emisiji. Jos jedna potvrda kredibiliteta emisije govori i podatak da sam u to vrijeme uspjevao da u sučeljavanjima spojim ljude koji se nigdje nijesu željeli pojaviti jedan naspram drugoga a svoj susret u emisiji „oči u oči“ obrazlagali povjerenjem u mene i moju novinarsku objektivnost.
O osjećaju koji ga je obuzeo kada je napuštao „Montenu“, u kojoj je bio zaštitno lice, govori ovako…
Često poželim da se toga uopšte ne sjećam, bilo mi je izuzetno teško, tada nijesam mogao da se pomirim sa činjenicom da Tv Montena polako ali sigurno ide ka zatvaranju i da čelni čovjek televizije to ne razumije, uzalud sam nudio opcije, dovodio ljude koji su bili spremni da ulože, da se transformisemo u jednu modernu crnogorsku televiziju a za to smo imali zaista veliku šansu i ubjedljivo najbolji i najčvrsci temelj na kojem bi to sagradili. Zaista zvuči paradoksalno ali mislim da je televiziju Montena sahranila ideja za koju se ta televizija zalagala.
Da li je zlopamtilo, bez zadrške odgovara…
Oprostim i zaboravim veoma često, takva mi je priroda i karakter. Uvjek pronadjem neki razlog da razumijem i opravdam nekoga ko mi je na bilo koji način nanio nepravdu, shodno tome, uvjek preispitujem mogućnost da li sam ja tome na neki način doprinio. Kada iscrpim sva praštanja i kada sam, sam pred sobom budem čist, memorišem, ne zaboravljam i pretvaram se u strašno zlopamtilo.
Ili jesi ili nijesi novinar…
Upravo tako, nema izmedju ali postoji i ona druga podjela medju novinarima. Postoj novinari kojima je novinarstvo u krvi i koji su zaljubljeni u svoj posao, koji su 24 h novinari i kojima je cijeli svijet oko njih inspiracija i jedan veliki rezervoar za sjajne novinarske priče. Da se ne zavaravamo nema ih puno, mnogo, mnogo veći broj je onih novinara koji su zanatlije, poznaju novinarstvo na onaj suvi tehnički način, imaju svoju smjenu, odrade je tačno, precizno, sterilno i kada izađu sa posla, okrenu novinarski prekidač na „off“.
Koliko hrabrosti treba jednom novinaru?
U cijelom svijetu, bez obzira na stepen demokratije u toj državi, bez obzira na stepen vladavine prava u toj državi, bez obzira na stepen svijesti i savjesti tog društva, novinaru je uvjek potrebna velika doza hrabrosti. Ne moram napominjati da to posebno važi za ovaj nas divlji Balkan i ovu našu divlju ljepotu.
Poštenja…
Taman koliko i hrabrosti.
Otkud on u novinarima?
Iz potrebe da se suprostavim tadašnjem opštem ludilu u nekadašnjoj državi, nijesam mogao da shvatim da ljudi mogu mrzjeti druge ljude samo zato sto su druge nacije, vjere, političkog opredjeljenja. Nijesam mogao vjerovati da bi zbog tih razlika ljudi ratovali i ubijali, nijesam mogao vjerovati da ljudi mogu pljačkati sopstvenu državu…
Mislio sam da sve to mogu promjeniti i vjerovali ili ne, mijenjao sam. Upravo sam prije neki dan preko društvenih mreža dobio poruku od čovjeka kojeg lično ne poznajem, poruka je podugačka i veoma emotivna, dolazi od čovjeka koji je druge vjere i pripadnik je nacionalne manjine u Cg i ako tu kvalifikaciju baš i ne volim jer smatram da je Crna Gora kuća svih nas, ravnopravno, bez većine i manjine. Poruka se završava rijecima „U onom suludom vremenu, Vaše emisije i Vaš stav je davao nadu da nijesmo bili sami i hvala Vam na tome“
Da li vam je sada jasno otkud ja u novinarima?
Na pitanje da li je htio biti nešto drugo, govori…
Toliko sam svim svojim bićem u novinarstvu i toliko intezivno živim novinarstvo da se zaista ne mogu sjetiti da li sam želio biti nešto drugo, ako izuzmemo zelju iz mojeg najranijeg djetinstva, kada sam gledao vestern filmove i zelio da budem indijanac. Hm…kada bolje razmislim, možda danas i zaista jesam novinarski indijanac u svijetu novinarskih kauboja.
“Moja Simona, moja zora”…
To je zaista moja posebna zivotna prica, zora tatina…
Ako me je neka viša sila željela nagraditi zbog onoga što sam, što radim i na koji način radim, onda me nagradila sa suprugom Andjelikom i sinovima Jovanom i Lukom a ako mi je željela pokazati što je najčistiji osječaj bezuslovne i bezgranične ljubavi i životne radosti, nagradila me sa mojom Simonom. Kada sam u časopisu Gracija, napisao kolumnu o Simoni, koja je tada obarala rekorde po pregledima i čitanosti, mnogo toga će Vam biti jasnije kada Vam kažem da je podnaslov te kolumne glasio „ispovijest zatucanog Crnogorca”. Simona sada ima deset godina i još uvijek kada je upitate ko je rodio, čudno će vas pogledati i odgovoriti; tata…
Moja Simona, zora tatina.
Koja je najbolja sorta tresnje…
Na pravoj ste adresi da saznate hahhaha.
Obožavam poljoprivredu i voćarstvo, posebno volim da kalemim voće i radim to veoma uspješno od svoje petnaeste godine a kako u mom selu ima puno magriva, samonikla divlja biljka koja je sjajna podloga da se na nju nakalemi trešnja, tako sam i ja postao „expert“ za trešnje. Dohvatio sam se literature, razgovarao sa profesorima koji su doktorirali na trešnji, obišao puno zasada trešanja, istraživao i naučio.
Sto se tiče odgovora na Vaše pitanje koja je najbolja sorta trešnje, daću Vam sledeći odgovor, ako imate gdje da je posadite, ja ću Vam pokloniti sadnicu najbolje sorte trešnje. Dogovoreno?
A ko pravi najbolje koštanje u okrugu…
Definitivno najbolji koštanj je iz Makedonije, nabolji stručnjaci da ga spreme su Albanci, na moju žalost a vjerujem i na žalost armije obožavalaca koštanja, mi veoma malo znamo o tom fantastičnom drvetu i plodu i ako u Crnoj Gori na području Ostrosa i Boke Kotorske, postoje kompleksi šuma koštanja.
Kada “zgriješi”, koje cvijeće nosi da ugasi vatru…
Ona je definitivno istjerala svaki grijeh iz mene, tako da me sada možete smatrati potpuno bezgrešnim čovjekom, mada, kada se sada kao kroz maglu sjetim dana kada sam bio grešan, žuta ruža je definitivno bila moj favorit.
Putujući, koja je to destinacija ostavila posebnu draž…
Putovao sam puno i zaista bi mi bilo teško da odaberem destinacije koje su na mene ostavile poseban utisak, naprosto uživam u tome da vidim, doživim i osjetim nešto novo, da upoznam drugačije narode, kulture, običaje…
Međutim, kada bih zaista birao, odabrao bi dvije destinacije koje su sušta suprotnost jedna drugoj i koje su me apsolutno na dva potpuno drugačija načina, fascinirale. To su dva grada; London i Istanbul.
A ličnost, koja je ostavila poseban dojam je …
Prirodom posla kojim se bavim, imao sam priliku da upoznam mnogo raznih i zanimljivih ljudi i da sa njima razgovaram kako pred kamerama a često bi se razgovor nastavio i kada se isključe kamere…
Dva čovjeka sa kojima sam razgovarao i imao priliku da ih ugostim u emisiji a koja su na mene ostavila poseban utisak su drug Vlado Dapcevic i prof. dr Valter Fajt.
Vjerujte mi na riječ, čak i nakon toliko vremena, moga bih Vam lako prepričati sadaržaj emisije i razgovor sa njima a mnogo toga i doslovno citirati.
Šta ga to čini srećnim…
Nije fraza, zaista me srećnim ćine male stvari, one su naša svakodnevnica i ako se ne naviknemo da im se radujemo i da nas raduju, teško nama. Sa druge strane, čekajuci samo velike stvari, tako rijetke u zivotu, bojim se da ćemo cijeli život provesti veoma tužni i nesrećni. Porodica, prijatelji, kolege, selo, poljoprivreda, kućni ljubimci, sunčan dan…zar ne?
A šta diže pritisak…
Ljudska glupost, sebičnost, zloba…
Neko je nekada zaista izrekao sjajnu misao „svemir ima granicu a ljudska glupost nema” to je definitivno životna istina. Ako toj gluposti dodate zlobu i sebičnost, eto meni pritiska na dvjesta!
O ljubavi…
Pokretač svega u životu, za mene. Što smo bez ljubavi? Obične ljušture, forme bez sadržaja.
Šta to još sanjari, nemirni dječak …
Neću nikada prestati da sanjarim, naprosto sam se srodio sa činjenicom da u meni živi jedno veliko dijete i koliko god me surova stvarnost tjera na otrežnjenje, ja to dijete neću dati. Ako ipak na neki način uspiju da ubiju to dijete u meni, znaću da su pobjedili i da snova nema više. Do sada su zaista pokušavali na mnogo načina i nijesu uspjeli, tako da i dalje sanjam i pokusaću da sanjam dok sam živ. Sada mi na pamet dođose stihovi pjesme Bijelog dugmeta…
„Sanjao sam eh kako s anđelima jedeš trešnje i kako anđeli na mene liče i kako šapućem u tvoje krilo, rađaj mi đecu kao kolačiće…”
Čita i preporučuje…
Pasionirani sam čitac, nekada sam čitao sve što mi je dolazilo pod ruku, majka kaže da sam prije naučio da čitam nego da govorim. Poznata priča u mojoj porodici je da sam i prije nego sam pošao u školu, kada bih dobio neki novac, odmah trčao na trafiku da kupim Politikin zabavnik, koji je tada za mene predstavljao cijeli svijet. Vjerovali ili ne, dan danas znam da ga kupim i pročitam.
Kada je preporuka u pitanju, zaista bih mogao do sjutra nabrajati naslove knjiga i autore za koje bih volio da ljudi obavezno pročitaju, međutim, smatram da je svaka knjiga jedan život za sebe, a da svako ima pravo na odabir koji život treba da proživi čitajući ih jer je to apsolutno individualna stvar. U jedno sam siguran, čitanjem bilo koje knjige nećete pogriješiti a u kojoj knjizi ćete pronaći sebe, svoj život, svoju ljubav, svoj san, svoj svemir…ipak je do vas.
Lično sam, više puta, procitao sva djela Meše Selimovica a izdvajam roman Tvrdjava, koji po mom ličnom uvjerenju predstavlja pravo književno remek djelo. Vjerujte mi na riječ, to vam kazem ja; Ahmed Sabo.
Sluša…
Muzika je neizostavni dio mog života…i kada se radujem i kada tugujem muzika je uvjek tu. Imam neobičnu sklonost da pojedine pjesme vezujem za pojedina događaje iz svog života, tako da mnogo pjesama koje volim i slušam iza sebe ima neku moju životnu priču. Što se tiče mučickog žarna, moj izbor je definitivno pop… ako zanemarimo odlazak u kafanu kao instituciju i u kojoj neprikosloveno vladaju narodnjaci.
O “Naučnoj fantastici”, kaže…
Naucna fantastika je moj omiljeni žarn, uvjek me privlačilo to mistično, nepoznato. Jos kao klinac sam „gutao” knjige sa tom tematikom, sjećam se da je prva od tih knjiga bila od Artura Klarka, Misterije svijeta… na naslovnoj stranici bila je kristalna lobanja, koja i dan danas predstavlja misteriju u načinu na koji je nastala. Sada čitalacki pratim Andzeja Sapkovskog jednog od najboljih svjetskih pisaca Sf zanra i koji mi je u jednom trenutku i bio inspiracija da započnem pisanje svog roman naučne fantastike.
O tome da sada mnogo priča da bi pristigao, jer je kasnije progovorio, govori…
Zaista znam da pretjeram sa pričom ahahahaa, moja porodica stvarno ima teoriju da je to zbog toga što sam veoma kasno progovorio i kada god to kažu u razgovoru sa prijateljima, prevrnu očima i uz uzdah konstatuju; „ali je debelo nadoknadio”, aahhahha. Međutim, uvjek se zapričam samo sa ljudima do kojih mi je stalo i to je jedno od mojih pravila. Da bih ipak na neki način uveo ravnotežu, često odlučim da otćutim cijeli dan, da bi oni vidjeli koliko im znači i vrijedi moja priča, do sada se nijesam uvjerio da im previše fali, hahhahaa
Ne voli da daje savjete, ali našim čitaocima poručuje…
VRATITE SE SVOM PARČETU ZEMLJE, POD SVOJE SUNCE I POD SVOJE NEBO, SAMO TU STE SVOJI NA SVOME, SAMO TU STE SA SVIMA A NAJVIŠE SAMI SA SOBOM. KO STE AKO NIJESTE ONO ŠTO STE…LJUDI.
P.S. Uvjeren sam da je u knjigama čudesnu moć, zato, citajte ljudi kao Boga vas molim, čitajte, neka vam zvone i praporci.
Kao da smo mogli i bez pitanja, on kao da je znao, uvijek na pola pitanja krene odgovor, valjda po navici, ili oštrouman čovjek, brzog zaključka i procjene, valjda, šta li, ma ne, sigurno je tako. Tako je besjedio, nemirni dječak sa platoa ispred Sahat kule.
