INTERVJU – Nijazim Ziko Alković – SIROMASI PJEVAJU A BOGATI „ĆUTE“
INTERVJU – Nijazim Ziko Alković – SIROMASI PJEVAJU A BOGATI „ĆUTE“
Nemirnog duha, oprljenih prstiju od žara, roker u duši, iskren češće na svoju štetu, čuvar jedne tradicije, svjetski čovjek koji je malo putovao a mnogo vidio, ne voli pisma i nesebično se daje ljudima poput njega;
Nijazim Ziko Alković
Uz pjesmu koja nas sreta… „sve će to mila moja“… pitamo ga koji je to rok sastav na vrhu liste…
Ah, teško pitanje, ima dosta toga za pomenuti, prvo mi na pamet padoše „dugmići“, ali je ipak „Smak“, neponovljiv. Od novijih „Ekatarinа velika“, a pjesme je nemoguće nabrojati, ostali bi do sjutra a treba potpalit vatru.
Porodična tradicija se nastavlja…
Da, moj sin je peta generacija, od prađeda Muja, đeda Alije, oca Džavida, do njega, ima žicu ali kasno ustaje.
Sa sjetom se prisjeća…
Radnja i kuća su nam bile tu nadomak mosta „Braće Zlatičanin“, blizu hotela „Crnа Gorа“, ali su nam 1949. to porušili i preselili nas ovdje, na samom početku je bilo jedanaest radionica, ali kako su stari kovači umirali, tako su se i radnje gasile, sada nas ima samo dvojica sa radnjama. Zanat smo u zamiranju ali to nikog ne interesuje, prepušteni smo sami sebi sa svim nametima koje sa sobom nosi privatni biznis.
Na pitanje, je li mu Titograd grad po mjeri kaže…
Volim ja ovu kaldrmu, da budem jasan ali ja sam žudio za velikim gradom, gdje svakog dana ne sretaš iste ljude, ne prolaziš istim ulicama, široko.
Imao је i priliku…
Da, jedan Makedonac koji je služio vojsku sa mnom, me je zvao u Australiju, pisao mi pisma, ja nijesam odgovarao, a želio sam ići tamo da hvatam zmije, kažu da ih ima mnogo, i velikih, ovdje su male.
Tamo se bogato živi…
Moguće je to, ali mislim da tamo ima mnogo bogatih siromaha, koji nemaju dušu, moj prijatelju, siromasi pjevaju a bogati ćute.
Ne voliš pisma…
Ne, nijesam odgovorio ni na jedno, pisao mi je i ambasador Francuske u Crnoj Gori, kojeg sam upoznao ovdje u radnji, sprijateljili se, dolazio mi na Bajram, zanimljiv čovjek, zvao me da idem u Pariz, nijesam niti išao niti odgovarao, sanjao sam kako letim iznad Pariza, dovoljno.
Prijateljstvo je…
Nešto uzvišeno, kada ti neko ko nije rod postane bliži od njega.
Aludirajući na višegodišnje druženje sa Obradom Lakovićem, koji je u međuvremenu otišao u penziju, pa nijesu u svakodnevnoj komunikaciji, pitamo ga, hvali li mu…
Kako ne jadan ne bio, navikli smo jedan na drugoga, znali smo pričati o svemu, ćutati, žao mi je što se nijesmo rasli zajedno, ali za dobrog druga nikada nije kasno, nedostaje mi taj Crnogorac, vidimo se s vremena na vrijeme, ali ja svako jutro bacam pogled niz ulicu, eda li ga. Sve bez interesa.
A nije musliman…
Ja ljude mjerim drugojačije
Na pitanje kako se osjeća kao musliman ili bošnjak, kratko…
Ja sam po vjeri, Ziko.
Tako znači…
Znači, ja bih vjere zabranio van kućnih vrata, raspustio sve vjerske službenike, neka idu na biro zapošljavanja i napokon nešto rade, sve bogomolje pretvorio u muzeje.
Jesi li izgubio vjeru u ljude…
Daleko bilo, zbog jednog broja pogani izgubiti vjeru u dobro, ne, upravo vjerujem u ljude, riječ, obraz, to je sveto.
Sjeća se prvog iskovanog…
Pajser, sa njim se počinje, to je kao prvi školski čas.
A najteže je iskovati…
Nož za duvan, to je umjetnost, praviti žilet od komada željeza, nije lako morate priznati.
Bilo je anegdota na pretek…
Jeste, da sam vičan mogao bih roman napisati.
Ove se sjeća…
Došao neki čovjek iz Tuzi, koji je živio u Americi, da iskuje kosijer, i u razgovoru ispriča priču kako je se neki Tužanin vratio iz bijelog svijeta i na pitanje jednog kovača da li je zaradio novac odgovario je da je došao pameti i u istom trenu rukom dohvatio vrelo gvožđe, nasmijasmo se slatko. Prođe nekoliko dana dođe ovaj što se smijao i s vrata dograbi gvožđe, zamirisa meso, nijesmo se smijali.
Bilo je povreda…
Kako ne, na sreću nikad neka teža, a pečem se svaki dan.
Opasnih situacija…
Ne ali jedna mi je još u glavi, došao neki političar sa prijateljem i naručio potkovicu za izvlačenje drva, i hoće, ko su besposleni, da sačeka, te ja da požurim tresnem malo jače odlomi se komad pa tik njima uz glavu, prepadoh se a političar blijed ko krpa.
Čita li roker knjge, časopise ili elektronska izdanja…
Elektronsko ne, volim imati u rukama, novine često, knjige rijetko, ali sam volio Emila Zolu, njegovi opisi su ko živi, ko da si sam u tom opisu, osjećaš miris, pravi genije.
Stara ljubav, motori…
Ha ha ha, volio sam motore zato što nijesam imao auto, znalo nas je na „javi“ biti po četvoro, ja, kćer i noseća supruga.
Cijevna…
Opet me nasmija, i nju zato što nijesam mogao na more.
Kako joj je ime, aludirajući na psa koji se uvijao oko nogu…
Grdana, žena veli grdna, valjda meni iz inata, došla je sama prije sedam – osam godina, donijela sa sobom pet kučića, nijesmo ih imali đe pa ponijeli na pjacu da ih poklonimo, izgubismo dan, pa da nebi svako malo išli na pjacu uradili smo sterilizaciju. Dobra je , tu je uz radnju dok radim, kada završim ona kući samnom. Popričam ponekad sa njom, umije da sluša. Od tih pet ostavili smo jednog, zvali smo ga bocko, otrovaše mi ga, plakao sam, nađe me komšija u suzama, kada mu rekoh razlog, manu glavom i ode niz ulicu.
Čovjek ili…
Lakše je biti pogan, ništa ne daješ, čovjek mora da daje i da se daje drugima.
Riječ…
E toga je sve manje, a bilo je…
Sefte…
Kako da ne, vjerujem u to, ako je neko baksuz a krene prvi put radnje; „đe danas“… jedan cent nije važno ali je sefte, sefte.
Ne nervira ga samo to…
Ne, najviše prazna priča.
Raduje…
Sve što je bez interesa.
Za kraj o državi koje više nema…
Jugoslavija, prava država, po mjeri, i vođa na čelu, Tito, kakav je to mangup bio.
Tako zbori, Ziko, kovač nemirnih snova i lijepih riječi, kojima kao da miluje, poziva na dobro, „dušmanin“ užarenog gvožđa.
