INTERVJU – NE POSTOJI NIŠTA ŠTO VAS MOŽE TAKO ZAGRLITI KAO MUZIKA – SERGEJ ĆETKOVIĆ

Ne postoji ništa što vas može tako zagrliti kao muzika
Razgovarao: Darko Šćepanović

Na savremenoj i veoma raznolikoj muzičkoj sceni ex YU prostora, zaista je malo onih izvođača koji, istinski, zaslužuju titulu umjetnika. Kažu da se “dobar glas daleko čuje”, a glas našeg sagovornika, Sergeja Ćetkovića, odjekuje skoro 25 godina širom regiona. Iako je svoju profesiju vezao za note, Sergej ne krije da je za “život po notama” potrebno malo kućnog vaspitanja, istrajnosti i mnogo posvećenosti onome što radimo. Džentlmen sa velikim Dž. Umjetnik na čijim pjesmama su odrasle i (još) odrastaju generacije onih koji, uprkos svemu, i dalje vjeruju da je ljubav esencija našeg postojanja. Iako je oštar kritičar sadašnjosti, njegov (violinski) ključ za sreću ostaće isti – voljeti i pjevati.

fotografija “Event Media”

Gospodine Ćetkoviću, već više od dvije decenije važite za muzičara bez kojeg je nemoguće zamisliti muzičku scenu Crne Gore i regiona. Kako opisujete svoj doživljaj muzike kao umjetnosti?

Poštovani Darko, sledeće godine ću proslaviti 25 godina svoje muzičke karijere i mogu reći da sam srećan i ponosan što sam, pored svih iskušenja koje nosi estrada i vrijeme u kome živimo, ostao svoj, dosledan sebi i svojoj muzici. Od kako znam za sebe, moj odnos prema muzici je uvijek bio nešto posebno. I na početku dok sam je, kao dijete, otkrivao kroz kompozicije koje su se tada mogla čuti na radiju i televiziji, velike filmske hitove pa sve do dana kada sam, uz klavir, počeo pisati svoje prve stihove. Taj osjećaj ushićenosti, sreće i euforije slušajući i upijajući svaki ton, a kasnije i stvarati muziku je nestvaran i Bogu hvala što mi je data prilika da radim ono što volim i što imam takvu publiku koja me voli, prati i podržava sve ove godine.

Imajući u vidu Vaše snimljene albume pjesama i brojne nastupe na koncertima, možete li reći šta to muziku čini drugačijom u odnosu na druge umjetničke profesije?

Jezik muzike je, zaista, univerzalan i ne postoji ništa slično što vas može tako zagrliti kao muzika. Kao što rekoh, prilika da govorite jezikom muzike je nemjerljiva u odnosu na bilo koju drugu profesiju. Muzika čisti dušu, uzdiže nas, daje nadu i otvara mnogo drugih čula pored ovih koje već poznajemo. Muzika prevazilazi sve granice, unutrašnje i spoljašnje, vidljive i nevidljive.

U ranijim intervjuima ste kazali da ste, u djetinjstvu, bili vrlo nestašni, te da ste se stalno povrijeđivali. Danas, po mišljenju mnogih, u životu ali i na sceni važite za istinskog džentlmena. U kojoj mjeri je muzika dala doprinos toj transformaciji? U vezi s tim, da li u Vašem poslovnom okruženju prepoznajete prave dame i džentlmene?

fotografija “Event Media”

Na stranu moji nestašluci i po koja rana, ali opet smo bili prepuni mašte, okrenuti prirodi, poštovali roditelje i starije. Živjeli po nekom drugom, što ja kažem, operativnom sistemu, koji se u ovom današnjem svijetu, nažalost, već sve slabije vidi i prepoznaje, ali ipak, hvala Bogu, postoji. Zašto govorim o nekim prošlim vremenima? Zato što su ona definisala te neke prave “džentlmene i dame” koje je muzika samo nadogradila i ispunila, normalne ljude koji se bore i ne odustaju od namjere da se njihova normalnost može vidjeti i uporediti sa onim što nas svakodnevno sablažnjava i sa čime se, svakodnevno, borimo kroz posao, roditeljstvo, sve u svemu život.

Imajući u vidu da, kao javna ličnost, imate odgovornost prema onima koji Vas prate i koji se inspirišu Vašim radom, šta mislite o sadržajima koji se danas plasiraju kroz audio-vizuelnu umjetnost?

Juče sam komentarisao taj osjećaj sreće kada na ekranu TV-a ugledamo najavu za crtani film ili zimski bioskop, gdje bih bukvalno sa nestrpljenjem, bez daha, čekao da vidim što je na repertoaru. Danas, ipak, naše glave, naše misli, misli naše djece su nalik nekoj najgoroj i najprljavijoj deponiji. Prepune nasilja, razvrata, nemorala… Filmovi, pozorišta i muzika bez cenzure. Mnogo puta sam komentarisao riječi jednog ruskog monaha koji je govorio o tome da grijeh nikada nije bio više u modi, i nikada nije imao ovakav marketing, a mi svojim ćutanjem sve odobravamo pripisujući ga, naravno, vremenu u kome živimo. Vjerovatno će se Vaši čitaoci pitati zašto sada pričam o ovome, a ne o muzici… Eto koristim priliku da svoje mjesto na javnoj sceni iskoristim i pozovem sve nas koji se bavimo ovim poslom da stavimo prst na čelo i zapitamo se kakve to poruke šaljemo hiljadama onih koji nas gledaju i da li znamo da ćemo, nekada, pa makar i, popularno rečeno, “karmom” odgovarati za svoje postupke.

Ja ću zvijezdu sreće da nađem sad, tu su moji snovi, to je i moj grad”, jesu čuveni stihovi iz pjesme koja važi za neslužbenu himnu Podgorice, a Vi ste bili jedan od izvođača. Kakva Vas sjećanja vežu za nastanak ove pjesme?

Igor, Pero, Edo i ja… Još pamtim dan kada smo u studiju Boba Stanišića snimali pjesmu. Bilo je toliko smijeha i dobre energije koja se prenijela i na samu pjesmu i spot. Čini mi se da nijedna druga pjesma nije naišla na tolike simpatije još na prvo emitovanje. Nekako je sve pogođeno. Muzika, tekst, atmosfera. Kao da je sam grad pjevao sa nama. Srećan sam što sam bio dio ekipe i što sa sobom nosim toliko lijepih uspomena na Pera i Igora koji, nažalost, više nisu sa nama.

Neke od Vaših najpoznatijih pjesama su „Pola moga svijeta“, „2 minuta“, „Pogledi u tami“, itd. Prema tome, može li jedna pjesma da ohrabri nekoga ko tuguje ili treba da prati tugu, da bi se ganula duša kako bi slušalac tu pjesmu volio, jer se u njoj prepoznao?

Iako sam do sada ispričao mnogo ljubavnih priča, sa manje srećnim i srećnim krajem, dobio sam toliko komentara i poruka zahvalnosti, što sam u najtežim trenucima nekih ljudi bio uz njih i svojom muzikom dao nadu, pomogao da se neki teški periodi života lakše prebrode. I sam ne znam kako, ali valjda ona stara dobra da se “klin klinom izbija” i dalje funkcioniše. Čak sam i sam neke svoje velike tuge prebolio i prevazišao još tužnijim pjesmama. S druge strane, mnogi su svoje prve korake u ljubavi napravili uz moje pjesme, tako da mogu reći da sam srećan što muzikom mogu biti od pomoći.

Da li, među svim Vašim snimljenim pjesmama, postoji ona jedna, posebna koju smatrate lično svojom i sa kojom poistovjećujete vlastiti život? Ukoliko postoji, zbog čega?

Kako leti vrijeme, a ja postajem zreliji, čini mi se da mnogo bolje razumijem svoju muziku, svoj poziv i da sam sve više zahvalan što sam tu gdje jesam. U svim svojim pjesmama sam ugradio dio sebe, ali ona koja je lično moja, priča mog bića i moje duše je pjesma “Na prvi pogled”. Ta pjesma je, mogu slobodno reći, ram mog života u kome čuvam svoj mir, ličnu sreću koju čini moja supruga, djeca, porodica i prijatelji.

Kako ste uspjeli održati svoju autentičnost i integritet, kao muzičar, uprkos izazovima popularnosti i slavi, te koliko je važno zadržati svoj identitet u svijetu estradnih zvijezda?

Ja, zaista, nisam dobar sagovornik po pitanju teme “estrada i zvijezde”. Sebe ne doživljavam ni kao zvijezdu ili samo kao pjevača, jer sam se, još na početku, prihvatio uloge kantautora. Možda sam izabrao malo teži i odgovorniji poziv, ali ovih 25 godina idu u prilog tome da sam, sigurno, uradio makar nešto kako treba.Inače, od samog početka i osjećaja prve popularnosti, nekako, imam jak otpor prema epitetima tog tipa – zvijezda, kralj… Slava, kako mnogi vole da je nazivaju, odnosno u mom slučaju popularnost, mnogo puta me je zagolicala i pokušala da zavede svojom slatkoćom, ali sam uspio da je pobijedim, svjestan da, ako se bar malo osjetim bitan i važan to više neću biti ja, već neka potpuno druga osoba, neko ko ne želim da budem.

Poznati ste po, prevashodno, romantičnim pjesmama, u kojima je ljubav lajtmotiv. Međutim, na tržištu je sve više pjesama o pijanstvu, razvratu, preljubi i sl. Zbog čega je to tako? Da li romantika postaje zaboravljena vrijednost u našem društvu?

To je ono o čemu sam i govorio. Droga, alkohol, pornografija, materijalizam, non stop nam se nameće u svim segmentima društva, a najbrže zaživi kroz ono što se, popularno, zove umjetnost i umjetnička sloboda. Nažalost, ono što bi trebalo da nas zaštiti, odbrani djecu od raznih ideja i informacija ne postoji, a filteri i brane u medijima su davno srušeni i ne postoje, zbog profita. Ja, ipak, i dalje držim svoje, pjevam o onome što nam je svima zajedničko, a to je ljubav i taj jezik svi govorimo.

„Ljepota će spasiti ovaj svijet“, zapisao je Dostojevski. Nažalost, svjedoci smo da je javna scena na kojoj i Vi djelujete prepuna tzv. silikonskom ljepotom. Zašto je silikonska ljepota privlačna, iako je lažna, a te laži su svi svjesni?

Zato što nam se godinama serviraju modeli, obrasci po kojima se moramo ponašati, izgledati. Potpuno nov sistem vrijednosti, kojim smo pogazili sva moralna i ljudska načela i, nažalost, tradiciju, željni nekih drugih običaja, gladni neke druge kulture-nekulture… Zanemarili smo unutrašnju ljepotu, ljude i ljudskost mjerimo po količini interesa, novca i samo je bitan izlog, a ne kvalitet kroja, materijal…

Posmatrano sa današnje vremenske distance, a imajući u vidu Vašu sadašnju pamet i iskustvo, postoji li neki savjet koji biste uputili onom malom, nestašnom dječaku Sergeju? Šta da radi, a šta da ne radi u životu?

Kako sa godinama dođe i neka nova pamet, pa čovjek počinje da preispituje sebe i svoje postupke, ja često bacim pogled u prošlost, vratim se na te prve dane, prve festivale i nastupe i, da budem iskren, ne bih mijenjao mnogo toga. Da mogu sve ispočetka, sigurno bih vodio računa o vremenu i ne bih ga trošio na ljude koji to ne zaslužuju. To me, negdje, i najviše zaboli, jer sam ga mogao posvetiti onima koji danas, nažalost, više nisu sa nama. Manje bih se nervirao i ne bih dozvolio da me nerviraju. Što se muzike tiče, ništa ne bih dirao.

Za kraj – šta poručujete čitaocima/teljkama portala Odgovor.me?

Najpametnije što mogu, u ovom trenutku, je otpjevati par stihova pjesme: “Pusti probleme, sve dileme, tako malo nam treba daj, uspori u životu uživaj…”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.