BRANKA UZDARJA ZA DAR – Slobodan Marunović – S BRANKOM U PARIZU
PIŠE : Slobodan Marunović
Sa Brankom u Parizu
Poznajem Branku Bogavac skoro 35 godina. Pariz iz 1989. godine imao je još uvijek nešro romantično, posebno, nešto “u vazduhu” što se ne da riječima opisati. Za moje prvo pozorišno gostovanje u Parizu vladalo je veliko interesovanje. U salu Jugoslovenskog kulturnog centra, koja se nalazi u srcu Pariza, tačno preko Bobura, “Centra savremene francuske umjetnosti – Žorž Pompidu” pristizala je publika, dok sam ja sa neobičnim osjećanjem, što igram predstavu u Parizu, u garderobi, kostimiran…u monaškoj crnoj odori sa uzbudjenjem čekao znak da počnem i zaplovim kroz vrijeme i prostor i donesem gledaocima “Potonju uru Njegoševu”, ne kao smrt i nestanak, već kao let u vječnost na krilima svje odtlosti koja osvjetljava “pomračene umove” i mistične prostore neba. Samo nekoliko minuta prije izlaska na scenu, u moju garderobu je ušla žena neobične ljepote, sa osmjehom na licu i toplinom duše. Pružila mi je ruku, zagrlila kao da je srela brata i predstavila se. Bila je to Branka Bogavac. “Neka je sa sa srećom večeras”, rekla mi je.Ti si iz mojih krajeva i voljela bih ovih dana da se vidimo, popričamo i da upoznaš moju porodicu. Ovaj kratki i srdačni susret, topli pozdrav i osmijeh su me tako opustili da sam bukvalno “ušetao” u scenu sa mislima velikog pjesnika i te večeri u Parizu fenomenalno pozdravljen od publike. Na koktelu, po završetku predstave, bili su prisutna velika imena jugoslovenske i francuske umjetnosti…Vlado Veličković, Miloš Šobajić, Petar Omčikus, Kosa Bokšan, Alen Nuri, Mičena Noković, Žan Pjer Lanfre, pomoćnik tada aktuelnog ministra kulture, legendarnog Žak Langa, Jezdimir Radenović, Miško Vujisić, Stanko Cerović…i mnogi drugi. U veoma srdačnom tonu svi ti veliki umjetnici, bili su u stvari jako prijatni i jednostavni ljudi. Glavni ton cijeloj atmosferi davala je upravo ona gospodja iz naših krajeva koja me pozdravila neposredno prije pedstave Na sebi svojstven način, šarmantno, neposredno i blisko je započinjala razgovor sa svima prisutnima i izgledali su mi onako opušteni, kao jedna srećna porodica.
Nakon dva dana, bio sam u Bulonjskoj šumi, u domu Branke Bogavac. Dočekali su me ona, kćerke i sin…a sjećam se da je u gostima bio prisutan i jedan vrlo neobičan čovjek iz “naših krajeva”. Bio je to Jole Stanišić, pjesnik i politički emigrant koji je živio u Sankt Peterburgu. Nakon prijatnog ručka iz tipično francuske kuhinje, koji je Branka spremila i čaše Bordoa, napravila je sa mnom divan i dug razgovor za novine i proročki, svojim postavljenim pitanjima nagovijestila dugo igranje “Potonje ure Njegoševe”, čija je 36.sezona igranja počela prošlog mjeseca .
Od tog susreta do danas, u raznim okolnostima i susretima,iznova i iznova sam otkrivao tu neobičnu, obrazovanu, komukativnu osobu posebnog dara, radoznalosti i intelektualnosti… kojoj se vjeruje i koju ljudi poštuju i cijene zbog njene neposrednosti i “grandiozne jednostavnosti”.
Nije ni čudo što su najveće svjetske ličnosti prepoznale taj Brankin neponovljivi i jedinstveni duhovni i etički sklop i pristali da “razgovaraju s njom”. I stvarno.je Branka napravila čudo. Povezala je u svojim knigama velike duhove iz raznih civilizacija koji imaju različite estetike i poglede na život i vrijeme, smisao i besmisao.
Jedva čekam da dodje ovih dana u “naše krajeve” i da se siti ispričamo.o svemu i svačemu i podsjetimo dragih ljudi i dogadjaja. Reče mi prije neku noć Miraš Martinović da dolazi ovih dana.
Radujem se.
Podgorica, 04. jul 2023. godine