ORIGINALNI NIKŠIĆKI DUH – BOŽIDAR- BOTA NIKOLIĆ – mr Željko Rutović

ORIGINALNI NIKŠIĆKI DUH,   BOŽIDAR- BOTA NIKOLIĆ (1942- 2021)

Piše: Željko Rutović

O njemu kao reditelju, direktoru fotografije, kinematografu, vlasniku dvije pulske  “Zlatne arene” za najbolju kameru, direktoru Nikšićkog pozorišta (1999- 2002) rečeno je i gotovo se zna sve. No možda ne da je prvu fotografiju napravio sa osam godina, ili da je sa drugovima u Nikšiću pravio projektor od kutija za cipele, gdje su umjesto filmske trake koristili celofan u kom su se pakovale košulje a oni na njemu precrtavali Hijavatu iz “Politikinog zabavnika”. Botina umjetnička ostavština postala je kolektivnim kulturoločkim nasljeđem velike i lijepe države SFRJ, u kojoj je ostavio dubok stvaralački i ljudski trag. Zna ta javnost i Botino     “otkrivanje” Breda Pita u filmu “Tamna strana Sunca”, saradnju sa velikim rediteljima, Živkom Nikolićem, Lordanom Zafranovićem, Vatroslavom Mimicom, Slobodanom Šijanom, Dušanom Kovačevićem, Mišom Radivojevićem, Zdravkom Šotrom, Vlastom Radovanovićem i tako dalje, sve do urbanih legendi kojima se ponosilo i ponosi njegovo brojno drustvo. To su priče o njemu koje ne  blijede.

A tih priča, anegdota, životnog meraka u prijatnim ljetnjim nikšićkim noćima sa širokim krugom prijatelja, ostavio je Bota iza sebe dosta, kao jedno osobeno sjećanje na njega i njegovu ličnost.

Zadržao je Bota do kraja života taj originalni nikšićki duh i njegova nepisana pravila koja nikad nijesu robovala umišljenim veličinama i vještačkim formama sterilne konvencionalnosti. U tom maniru, sve ulice grada, kafane sa dušom i ljude sa imenom i stavom, a ne titulama i prolaznom moći, Bota je poštovao dijeleći vrijeme, radost i tugu sa njima. Hronika anegdota ostala u dušama njegovih prijatelja bogata je storija jedne velike kulture sjećanja.

Bilo gdje da je bio, putovao, radio i živio, Bota kao da iz Nikšića nije odlazio. Uostalom, valjda je to jedino normalno i prirodno. U njemu su do kraja života ostale te autentične nikšićke osobine temperamentnog duha njegovanog  prefinjenim šmekom gradske ulice, na kojoj su sva zvanja padala u vodu naspram  onoga po čemu se prepoznaješ ili ne, na svim gradskim mjestima na kojima se ispisuje etička čitanka života. I onda, sjećanje navire, slike, nalik američkim filmovima u kojima glavne uloge imaju dva boema i dvije harizme u svom  opuštenom ležernom hodu Njegoševom ulicom, Bota i Pajo Burić, divni čovjek, ugledni nikšićki sportista, preduzetnik i odbojkaš sarajevske „Bosne“ sedamdesetih godina prošlog vijeka. Bota iz Beograda, a Pajo iz Zagreba, žurili bi u Nikšić u tu divnu, mirisom lipa i korzoom prepoznatu kultnu avgustovsku noć, da tim magičnim kartama za svoj Holivud, na terasi „Onogošta“, konobi „Lovačka priča“ i drugim terasama, u društvu  Skala Gvozdenovića, Šunje Mrvaljevića, pilota Duška Petrovića, prof. Blagoja Cerovića, Veska Grbovića, Hafiza Muratovica, Milana Koprivice, Rajka Mrvaljevića, Deja Osmanagića, Željka Cerovića, Migine Bečanovića, Baća Kaluđerovića i drugih, daju duši merak, onu milinu koju ti samo rodno mjesto daje. Vječnim odlaskom mnogih sa ovih terasa duha, tih legendarnih nikšićkih sinova, ostaje nenadoknadiva i velika praznina koju pojedinačno pokušavamo njegovati ličnim uspomenama koje vrijeme prenosi u narativ trezora urbane mitologije. “Zato” U ime oca i sina” duznost” Balkanske braće” podrazumijeva “Svečanu obavezu” uzvišene kulture sjećanja u kojoj iznova trajemo, znajući da smo mi samo oni kojih se neko drugi sjeća. A sjećati se Bote, znači sjećati se jednog divnog nikšićkog vremena, jedne kulture, duha i kodeksa časti čiji Bota bijaše redovni profesor, kod koga se i padalo i raslo, upravo na pitanjima časti i duha. Tog nadaleko poznatog i prepričavanog nikšićkog duha, ostalog u predanju jednog uzvišenog vremena, znanja i  zvanja koje se ne uči iz knjiga. Prosto, jesi – ili nijesi. A Bota jeste, i juče i danas i sjutra. I na filmu i u životu. Bota jeste u Nikšiću duha svog širokog.
Tek, Bota, sa tamo nekih udaljenih i vremena i visina, razgorijevaće vatre sjećanja svog osobenog nikšićog šmeka kojeg je, poput proljećnog mirisnog povjetarca, širio tako da svima bude toplo, liječeći ljudske studeni života oholosti. Bota, suvi žig svih nikšićkih filmskih priča, koje su odgledane u životu tu pred nama, tako da ih ta publika do kraja života nosi u velikom kadru sjećanja. Na tim životnim trakama Bota je časno nosio svoju, kojiu će nikšićani razotkrivati i u sjeti i u radosti, u melanhoiji i ćutnji, sve razlepršane od Trebjese do Vojnika i Javorka kao svjedočanstva arhiva sjećanja u kojima će svako od nas koji ga je znao i drugovao sa Botom nositi u sebi kao gradsko boemski biljeg. I sve djeluje tako kao da nas Bota, onako šmekerskim osmjehom sa kraja usana gleda, poručujući nam da nastavimo tu vječnu igru života u kojoj se i gubi i dobija, ali ako se ne igramo, nikad nećemo ni znati šta je pobjeda.
Bota je svoj život ovjenčao pobjedom erosa igre, etike i estetike na čijoj je agori držao lekcije koje nikad ne umiru.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.