SMRČA – Dragan Vugdelić / V FESTIVAL KRATKE KNJIŽEVNE FORME – KRATKA PRIČA I mjesto
SMRČA
Dragan Vugdelić
Na samoj ivici livade, visoko u planini, uzdizaše se smrča, debeloga stabla i guste četine, toliko visoka da čovjeka zaboli vrat pokušavajući da joj vidi vrh. Cijepa oblake, zborili su čobani. Okružena mnogo sitnijim stablima svakojakoga drugoga drveća, izgledaše kao gorostasni stari učitelj među đacima. Ili čoban među stadom. Čak, možda, kao i sam vrhovni bog među heruvinima. U svitanje uronjena u niske oblake ili maglu, a sa prvim zracima sunca njen vrh se oku ugodno presijavao kao zeleni dragulj optočen zlatnim ljuspicama.
Zanijela se u misli. U stvari, pričaše naglas:
Eh, koliko samo pamtim i čega se sve nijesam nagledala i naslušala!
Po svo drago ljeto odmarali su čobani i plandovala stoka pod mojom krošnjom, da se sakriju ili od pripeke ili od kiše. Pamtim i sve ratove u ovo više od stotinu godina te imam. Koliko je samo vojske počivalo pod mojim granama! Pod raznim kapama, u svakojakim odijelima – od urednih uniformi i čizama, do dronjaka i prslih opanaka. I samo mi jednom potkresaše nekoliko grana da se ugriju.
Eh, koliko sam samo puta preklinjala Tvorca, i sve vile gorske, da me učine momkom samo jedan dan! Kad ono čobanice, zafativ’ vode s Mitrovoga točka (tu smo vodu vazda zvali Vilinske suze) u drveni kablić u koji bi ubačile šaku svakojakijeh planinskih trava i cvijeća, pa mekom krpom brisale obnaženu žensku snagu, grudi jedre, rumene, čvrste kao zrele jabuke!
Dolazaše tu omladina da s moje zadnje strane ljubavi skrivena od svakojega pogleda. A srce mi se cijepa kad se śetim nesrećne Miluše Jankove: zanijela, jadnica, pa ne smijući od sramote, ili straha, da iznese, donese konopac, pope se na jednu visočiju granu, i namaknuvši omču oko vrata, skoči. Našli su je tek treći dan i ukopali u žbunje tu više mene. Kao grešnica, nije mogla u groblje!…
A, evo šumara Jokaša s još jednim čovjekom. Taj drugi ima nečesovu čudnu napravu o ramenu. Jokaš je često znao da pośedi ispod mene i osluškuje čuje li se đe śekira: seljani su tuda redovno śekli državnu šumu. Śedoše njih dvojica, zaduvaniše i potegoše rakiju iz nevelike boce. Ne bi mnogo diže se Jokaš i onom śekiricom te ju vazda nosaše za pas, oljušti mi parče kore pri samome korijenu i udari jako. Čudno, ali me to ne zabolje. I ode uza stranu, pa zastade na ivicu proplanka podalje od mene. Onaj čovjek dofati onu čekerendu i povuče rukom ka’ da driješi ženi gatnjik. Začu se drndanje – učini mi se ka’ ono kad su jeroplani kružili nad mojom krošnjom. I prinese mi to stablu. Ośetih strašan bol kako su mi se vene kidale na donju polovinu stabla. Onaj se premjesti s gornje strane i nastavi da reže, pod kosinu. U glavi poče da mi se muti i…
Nekoliko trenutaka kasnije, uz strašno pucanje grana, smrča samim vrhom rasprši do pošljednje kapi mutnu vodu iz lokve koja bješe ostala na stazi od nedavnih kiša.
Pričaše poslije Todor Perkov, te tada čuvao stado malo poizdalje, da se u tome trenutku čuo nekakav nezemaljski vrisak da mu je sva koža otišla u ježeve.
Śutradan, na tome mjestu viđele su se samo gomile razbačanih grana, i usred velikoga kruga od debeloga sloja iglica panj ne viši od pedlja. Zasječen dopola ravno a otpola ukoso, bijelio se kao ogromna gruda planinskoga sira sa bezbroj pravilnih tamnijih krugova.
