SJEĆANJE – TODOR BAKOVIĆ (1936- 2016) RIJETKA ORIGINALNA DUHOVNOST – mr Željko Rutović
SJEĆANJE – TODOR BAKOVIĆ (1936- 2016) RIJETKA ORIGINALNA DUHOVNOST
Piše: Željko Rutović
Časni sin Crne Gore, i rodne mu mojkovačke Štitarice, primarius dr Todor Baković, neopravdano je od ovdašnjeg društva i javnosti zaboravljen. Da. Društvo koje nema kulturu sjećanja prema svojim zaslužnicima i njihovom djelu, trpi mnoge i duboke posljedice socio kulturološkog karaktera. I ne samo ovog karaktera. Primjera je mnogo. Tek, Todor Baković nije usamljeni primjer zaborava.
A zaborav, koliko već sjutra, zaboraviće one koji danas neopravdano druge zaboravljaju. Krug sebičnog života tako se zatvara. No, ima onih o kojima njihova djela i nakon smrti govore. Šta smo, uostalom, poslije svega mi, do oni, kojih se neko drugi sjeća.
Todor Baković, ljekar, neuropsihijatar, humanista, psihoanalitičar, intelektualac, socijalni antropolog, publicista, Čovjek, po svemu je zaslužio i zadužio civilizacijsko sjećanje i dužnu mjeru poštovanja za ime i djelo koje je, kao uzvišenu ljudsku i djelatnu baštinu, zavještao svojoj Crnoj Gori.
Depresivni optimizam Crnogoraca ( Zagreb,1985), proslavljeno Bakovićevo djelo, knjiga ili njen naslov, na koji se raznim povodima često pozivamo, jedan je od mogućih ključeva i za analizu socio – fenomenološko – mentalitetskih uzroka odsustva kulture sjećanja. Seriozno i naučno metodološki multidisciplinarno Baković je u ovoj knjizi, koja treba biti obavezna kolektivna literatura i knjiga panjege svakog crnogorskog doma, naučno istražio i utvrdio temeljne oblike, strukturu i prirodu crnogorskog čovjeka.
Tu prirodu, kao slobodarski duh i agon života i sa strašću i sa razumom, sa spontanošću i dinamičnošcu, što porodi viševjekovnu održivost crnogorskog naroda, Baković je metodom naučne sinteze psihološko – antropološkog, etičko – filozofskog, istorijsko – običajnog nazora ostavio kao neprekinuto svjedočanstvo iskustva trajanja života, čije stranice ostaju i prepoznaju se snažnim biljezima izvornosti autonomnosti i specifikuma identitetskog crnogorskog osobenog duha. Taj dubinski etnopsiho i dubinski socium, izraz je obilježja one karakterologije koja sublimira dinamizam optimizma u nataloženim slojevima generacijskog nasljeđa, kojima je Baković i kroz ambivalentnost ali i koherentnost smisla, kao i kroz artikulaciju kolektivnog arhetipa, dao markantnu pluralnu dimenziju karakterologije višedimenzionalnog etosnog značenja prirode bića crnogorskog čovjeka. Ovom knjigom kaže “trudio sam se da dam skroman doprinos objektivnom izučavanju crnogorskog etosa, ćudi, naravi i običaja”.
Devedesetih prošlog vijeka, u čestim i mnogim društveno – političkim a i privatnim povodima, svjedočio sam tom Todorovom razložno utemeljenom optimizmu i etičkoj superiornosti u odbrani crnogorskih nacionalnih i državnih interesa. Bijaše posebno zadovoljstvo biti na toj agori Todorov sabesjednik, koja se protokom vremena vidno siromašnim bez njega, uzvisuje antičkom vrlinom u kojoj i zbog koje i “Nebo se otvara”, kako slovi poznata Todorova knjiga. Ta dijalektička kruna teorijsko naučno iskustvenog i djelatno životno javnog praksisa, obilježila je jedno vrijeme u kojem je Todor Baković sebe osvjedočio uzvišenim karakterom patriotsko državnog duha u izrazu nezavisno – suverenog državotvornog bića viševjekovne Crne Gore.
Zboraše Todor o svemu rečenom, od erosa do tanatosa, o univerzalnim vječitim i transcedentalnim temama, o smrti kao eshatološkoj neumitnosti, nekim svojim osobenim nesvakidašnjim mirom, nalik filozofiji istočnjačkih mudraca, tako da riječju minimalizma i aristokratske gospodstvenosti okruženju ulivaše mir, sigurnost, poštovanje i nadu, što ga u najširim krugovima činjaše rado viđenim i gostom i sabesjednikom. Volio je ljude i ljudi njega, nalazeći u njemu blagost a i primjer i nauk za duhovnu čvrstinu i vitalnost života. Rijetka i nadasve originalna duhovnost koja nije težila materijalnim dobrima, sa distance djeluje izuzetnom kulturologijom koju treba izučavati i prenositi u svekoliko nasljeđe: podjednako institucionalno, civilizacijsko, naučno, državotvorno, građansko i humanističko-etičko ljudsko.
Todor bijaše čovjek koji, ne samo što je mudro, razložno i odgovorno zborio, već i pažljivim slušanjem sagovornika jednu ovdje, ne baš svakidašnju kulturu tvorio. Manirizam i poštovanje, kultura dijaloga i kritička sumnja, naučni metod i polivalentnost izraza Todora su usmjerili onim pravcima koji se uvijek i samo mjere progresom znanja, dobra i humanosti. Težio je i stvarao uljuđeno, pristojno, emancipovano društvo, baš onakvo kakav bijaše Todor i sam, uljuđen i gospodstven, izazivajući kao takav široko poštovanje. Sumarno, rijedak čovjek koji obavezuje i zaslužuje poštovanje i sjećanje, naučno kontinuirano izučavanje, iščitavanje, vrednovanje i popularisanje djela koje se opusom i tematskim sadržajem prepoznaje intelektualnom kolektivnom baštinom osobenog jedinstvenog izraza, koja se čita trajno otvorenom velikom stranicom naučno-duhovno-etičkog nasljeđa Crne Gore.
