REUFOV KOFER – Gordan K. Čampar
REUFOV KOFER
iz knjge RIJEČ PO RIJEČ
Postoji predanje,
po kome kada čovjek umre,
jedino što ponese sa sobom,
to je duša.
Pred nama je jedan kofer pun razumijevanja, ljubavi, vidika, prepoznavanja, tvrdnji, sjete, radosti, straha, htijenja, otvoren bez katanca.
Nije bilo važno da li je košulja u njemu ispeglana, složena, da li je sve sa spiska u njemu, važnije od svega je bilo ne zaboraviti dušu.
Od Sjeničkih livada, sarajevske kaldrme, sidnejskog meteža i kruga natrag, i svaki ko rak posut stihom, setencom, čarobnim glasom što pjesme okiva u vječnost.
Kako i na koji način; uvjerljivo kao da pričaju ožiljci, zarasli od ljekovitog osmijeha i želje da svima bude bolje.
Reuf daje smisao svemu osim kada se Zatvoreni krug poigra sa nama.
Skiva stihove o ljubavi, Žena je za njega inspiracija, bilo da je majka, sestra, kćer ili supruga i to pojašnjava riječima punim pijeteta.
Izražava vapaj riječima; Čuvaj nam ljubav, i tvrdi da je Usud ipak neka Božja stvar, postavlja konstataciju: ako je ikada zavoliš nemoj da dođe vrijeme kad ljubav umre.
Stihuje uz zvuke harmonike svojoj Bosni, garavoj djevojci, ljubav opisuje da je ono pravo, optužuje život da mu ostade dužan, u ime svih onih što su daleko od rodnog kraja izražava nostalgiju bez patetike, u razgovoru sa majkom kaže joj da su se adeti promijenili, prepričava uzdah neke djevojke iz sokaka, buni se što više nema staroga meraka, ko svi pjesnici voli jesen, tuguje za pticom slomljenih krila, pita jednu ženu, da li je sve preboljela, i dokazuje da je svaki stih, priča iz srca.
O koracima iz onog kruga na početku, do neke dvadesete godine, govori sa sjetom:
Hodio sam, lutao sam svud po svijetu ja
divio se ljepotama mnogih gradova
al u srcu ostade mi moja Sjenica.
Daruje stihom svoje Sarajevo;
U srcu te ćuvam
sve ću ti pjesme dati
Sarajero, hajde da pjevamo
ja ču počet, a ti nemoj stati.
Prisjeća se dana iz Iloka;
Kako je lijep Ilok grad
kakve ljepote krije
ko vječno želi da bude mlad
Iločko vino nek pije.
I ovaj grad je u srcu pjesnika;
Oh, my dear city of Melbourne.
U ovom štivu se bavi opravkom pjesama da bi se prilagodile jeziku na koje se prevode jer se one po njegovom obrazloženu ne prevode nego maltene iznova pišu.
Pojašnjava da je pjesma, Sve je ovdje od mraka do mraka, napisana drugima vremenom nenadno postala i njegova.
Priča kako su se Pljevljaci uselili u njegovu dušu, tvrdeći da su je ama baš svi od reda i ponijeli sa sobom kada krenuše, prepričava dogodovštine, izvinjavajući se ako koje ime ne pomene.
I dođosmo do derta, kojeg po njemu ima ne samo u sevdalinci, nego i kanconi, operi; pjesma bez derta i nije pjesma.
Daje definiciju sevdalinke, svrstavajući je u pjesme pune čežnje, ali u istom trenu i pjesme koje razgale dušu, prevodi jednu od kovanica kao crna žuč, a znamo kakva je i na kraju svodi da je sevdalinka živi duh koji ulazi i napušta svaku ljudsku dušu te je ovisno od duše i svak prihvata i doživljava na svoj način.
Čitajući ovaj esej, kao da čujem Eminu, Jelku, kao da mirišem Dunje žute, osluškujem kako to Reuf činjeti zna, i shvatam šta je u stvari htio reći ovim riječima o dertu.
Evidentno je prisustvo velikog talenta u stihovima bilo na hartiji bilo uz neki akord, ali je vidljivo i pripovijedačko umijeće koje Reuf izražava u priči gdje svjedoči danima iz djetinjstva slikovitim prikazom, izražava žal zbog nemogućnosti protagonista da pročitaju zapis i svjedoče dešavanju tog nezaboravnog dana.
U svakom trenutku pokazuje svoj anti ratni stav, baveći se pojašnjenjima da je sve moglo biti drugojačije, pravednije, bezbolnije.
Reuf je ustvari ona duša iz kofera, koja sve prihvata preblizu i bolno, često ranjena ali čista ko kap vode sa izvora, umiljata kada sluša i besprekorno jasna kada zbori.
Čitam ove redke prepune emocija i taj glas samo njemu svojstven, nije lako, on ovo i čini da ispere oči sa suzama.
