BRANISLAV LEČIĆ – SVOJ ŽIVOT MIJEŠAM SA UMJETNOŠĆU – Darko Šćepanović

Branislav Lečić: Svoj život miješam sa umjetnošću

Razgovarao: Darko Šćepanović

Kada govorimo o glumačkom talentu Branislava Lečića, njegovo ime neizostavno priziva slike duboko proživljenih uloga koje su obilježile srpsku i ex jugoslovensku kinematografiju. Diplomirao je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 1978. godine, u klasi profesora Minje Dedića. Izuzetno je uspješan i na pozorišnim daskama, što potvrđuju brojne prestižne nagrade koje je osvojio. Sa podjednakom strašću, na filmu ili u pozorištu, Lečić je tumačio snažne, nepokolebljive likove, duboko uvjerene u opravdanost svojih djela. U periodu od 2001. do 2004. godine bio je ministar kulture u vladi Republike Srbije, koju je predvodio Zoran Đinđić, s kojim je bio i bliski prijatelj.

Gospodine Lečiću, neizostavno je spomenuti Vašu ulogu Teodora Teja Kraja u kultnom filmu „Profesionalac“ (2003).  Imajući u vidu vrijeme i kontekst radnje filma, stiče se utisak da Vi ne glumite, već proživljavate sudbinu jednog čovjeka uhvaćenog između ideala i surove stvarnosti. Kako ste uspjeli da takvom autentičnošću oživite lik Teje Kraja i koliko su Vas lična iskustva ili razumijevanje društvenih okolnosti inspirisali u stvaranju ove uloge?

U stvaranju uloge Teje Kraja uticalo je, podjednako, iskustvo koje imam kao glumac i iskustvo koje imam kao bivši političar. Intenzitet susreta sa različitim karakterima i sa različitim ljudima, kako onim koji su ostvareni, tako i onim koji to tek žele, stvorio mi je, svojevrstan, mir da, u okviru svoje profesije, zaključujem i da razumijem te karaktere i pojave kako bih ih, na neki način, što više spojio sa sobom. Naravno, ne u smislu da sam ja u stvarnosti poput lika kojeg tumačim. Međutim, u glumi je jako važno biti neposredan! Jednostavno, gledaoci treba da povjeruju da vi zaista jeste ta uloga koju igrate. Prema tome, u pitanju je jedna vještina koja zahtijeva ne baš da se vi prilagodite  liku ili obrnuto, nego da nađete neku mjeru u kojoj razumijete to što igrate. Morate zaviriti u unutrašnji kosmos lika kojeg igrate, makar se ne slagali sa njim! Dužnost glumca je da dobijenu ulogu razumije, kako bi je na autentičan način prenio publici. Moj napor u tom smislu je životno potkovan. Slobodno mogu reći da, zaista, miješam svoj život sa umjetnošću! Kada je riječ o spomenutoj ulozi, tu je došlo do sublimacije. Dakle, Teja Kraj je pisac i, istovremeno, politički aktivan. Živio je u periodu kada su se takvi politički stavovi izražavali po kafanama i, uopšte, po ulici. Lično sam sve to prošao! Zbog toga je prirodno što sam Teju prepoznao i osjetio kao jako bliskog. Zatim, mi umjetnici smo, prilično, idealisti. Živimo u sferi iluzija o nekom idealu! Zato, kad se nađemo u politici, zbog mišljenja da je moguće sad i odmah ostvariti te ideale, vrlo često umijemo da „zabazdamo“ u grešku! Tako se i Teja Kraj pretvara u antiheroja! To je sudbina svakog idealiste! Niko ne može da podnese toliku količinu želje za pravdom, istinom i čistotom. Ona je uvijek dobra i stimulativna dok se o njoj priča i dok dio toga možete da doživite. Međutim, često naiđe onaj trenutak kada se završava i oblikuje taj životni stav, kada se sudariš sa ralnošću – u kome si, možda, nešto pomjerio, u smislu idealnog. To je, valjda, zadatak nas umjetnika – da guramo taj Sizifov kamen, sve dok ga, jednog dana, ne izguramo do kraja!

Kako ocjenjujete stanje srpske i ex jugoslovenske kinematografije danas u poređenju sa periodom kada ste započeli svoju karijeru?

U periodu kada sam započeo karijeru bilo je znatno manje glumaca, i više se nastojalo da scenariji budu autentičniji i, možda, više povezaniji sa književnošću. Danas se svašta snima i neke stvari se rade industrijski, po nekom američkom receptu i sl. Svakako, ponekad se desi dobra filmska priča i jedan ozbiljan rad. Ja, ipak, imam vjeru i nadu da će srpski film i filmovi na ex jugoslovenskom području, uvijek imati svoje autore, koji su hrabri da ostvare ono što zaista vide i misle. Smatram da nikada nećemo doći u situaciji da kažemo: „Evo, više nemamo kinematografiju!“

Tokom svoje bogate karijere, glumili ste u brojnim filmskim i pozorišnim produkcijama, a kao glumac suočavali ste se s mnogim izazovima. Kako gledate na trenutnu dominaciju serija u televizijskoj produkciji? Šta mislite o kvalitetu serija koje danas preovladavaju, a koje se često baziraju na dužim sezonama?

Izazova uvijek ima i treba biti jako oprezan! Kada nešto u životu uradite i ostvarite, vjerovatno vam se i zahtjevi povećavaju. Želite da nastavite u tom smislu kvaliteta, ne želeći da razočarate ni sebe, ni druge. Sama produkcija je sada više televizijska, i prevashodno se bazira na serijama. Zatim, serije popunjavaju razne programe, pogotovo onih televizija koje imaju ambiciju da reklamni prostor bude skup i da ga pokriju. To najbolje ostvaruju, ne informativnim, već upravo serijskim programom, za koji se publika veže, pa i cijena sekunde za oglašavanje raste. Mnoge stvari nijesu dovoljno upečatljive u tim serijama – neke su baš trivijalne i više liče na rijaliti. Svakako, s vremena na vrijeme, naiđe i poneka dobra serija. Mislim da je manji broj epizoda garancija većeg kvaliteta serije. Kad se serija razbije na mnogo epizoda, onda se gubi i kvalitet. Prema tome, mogu reći da čeznem za dobrim scenarijom. Volio bih da napravim još par nekih uloga, dok me služe pamet i moja „karoserija“ koja, naravno, ima svoj rok! Valjda ću imatu tu sreću da još nešto dam od svog glumačkog umijeća, ali vidjećemo! Bavim se i režijom, pa bih volio da još neke stvari o kojima sanjam postavim u pozorištu ili ispred kamera. Svakako, sve zavisi od uslova koji budu postojali u budućnosti.

Koliko pozorište uspijeva da izađe u susret savremenim potrebama jednog društa?

Za mene je pozorište, oduvijek, predstavljalo svojevrsnu „kuhinju glume“! Uvijek se tu nešto spremalo. Lično smatram da ne mora uvijek, jelo koje se tu sprema, svakome da prija. Može da bude i ljuto, pa, i te kako, da opeče! Upravo je to zadatak pozorišta – da uznemiri! Pozorište je ogledalo društva. Ipak, nijesam siguran da se danas svako usuđuje da, pozorišnom predstavom, uznemiri društvo. Nekako se u ovom vremenu i prostoru sve prilično srozalo na nivo opstanka i egzistencije. Većina ljudi ne odustaje tako lako od onoga što ima, smatrajući da je tako zbrinuta i da tako preživljava. Malo je one vrste hrabrosti koju sam osjećao prije. Lično, od sebe više ne očekujem ni tu vrstu bezobrazluka, niti hrabrosti, zato što imam dovoljno godina, dovoljno sam dao i prošao. Očekujem od mladih da budu dovoljno hrabri i bezobrazni, da istražuju, provociraju i da se, kroz umjetnost ili druge društvene angažmane, bave istinom i potrebom da je uobliče na način na koji je oni osjećaju.

Imajući u vidu da živimo u društvima koja su pogođena mnogim negativnim uticajima, može li se ipak očekivati da nastane zdrava umjetnost?

Umjetnost nikada nije birala ambijent u kojem će nastati! Umjetnost je nešto što se rađa – čudo jedno! Možda se najmanje rađa u trenutku kada očekujemo da se rodi. Ona se rađa, upravo, u nepredviđenim okolnostima, i to, vrlo često, jako lošim. Čak se često rađa u okolnostima koje su ideološki potpuno zatvorene i ograničene. Međutim, uvijek postoji lični pečat i lični talenat nekoga ko je dovoljno sposoban da svoj san ili svoj koncept svijeta vidi, i da ga artikuliše – kroz predstavu, sliku, roman ili film. Takvi ljudi pomjeraju granice! To i jesu umjetnici, kroz koje umjetnost dobija opravdanje, bez obzira na to kakve su okolnosti.

Svojevremeno ste obavljali dužnost ministra kulture u vladi Zorana Đinđića, u jednom od ključnih perioda za tranziciju i obnovu društva u Srbiji. Kako danas gledate na svoje aktivnosti na toj poziciji, i smatrate li da je kulturna politika u to vrijeme postavila temelje za razvoj umjetnosti i kulture u narednim decenijama? Šta biste izdvojili kao svoj najveći doprinos?

Nažalost, kulturna politika u to vrijeme nije postavila temelje za razvoj umjetnosti i kulture u godinama koje su uslijedile. Taj koncept koji sam sanjao sa Zoranom Đinđićem trebao je da se realizuje u toku našeg sljedećeg mandata, ukoliko bi se on i desio. Ono što smo uradili bila je tek priprema. Ta prva priprema bila je, prije svega, artikulacija da Ministarstvo kulture bude savremeno, i da prožme sve društvene pore, da stvori Zakon o scensko muzičkim djelatnostima, koji bi bio savremen i odnosio bi se na decentralizaciju kulture. Zatim, da čitav niz stvari, koje su se odnosile na kulturu, bude dostupan svim građanima koji ne žive samo u glavnom gradu, već i na periferiji ili nekom drugom, manjem mjestu. Decentralizacija kulture je civilizacijska stvar, koja omogućava ljudima da se osjećaju neizolovano i aktuelno! U tom pravcu, namjeravao sam da napravim mrežu sa teatrima, kako bi pokrivali cijeli prostor, bez obzira gdje se premijera predstave dešava. Igralo bi se u svakom mjestu koje ima uslove za to – u pozorištu ili Domu kulture, koji može da primi program. Tada bi dostupnost nekog događaja bila ne to da moraš ići u Beograd da bi vidio predstavu ili da moraš da čekaš, ko zna koliko godina kasnije, da bi nešto što je aktuelno sad vidio, nego da to bude promptno, i da se desi u narednom periodu od mjesec, dva u tvom gradu. Dakle, to je bila moja ambicija koju nijesam uspio da ostvarim. Prosto, premijer je ubijen i sve je tu stalo. Nakon toga, time se niko nije bavio. Lično mislim da je kulturološki obrazac rješenje za sve naše probleme. Vidim ga mnogo složenije, mnogo dublje i mnogo rasprostranjenije – ne samo na teritoriji Srbije, već na cijelom ex jugoslovenskom prostoru. Kada bi to bilo moguće ostvariti, mnoge stvari više ne bi bile ovako napete, šovinističke i zatvorene, već bi se dešavalo pregršt bližih, aktuelnijih stvari. Tada bi i kultura doprinijela razvoju demokratije i međuljudskih odnosa, koji bi morali biti sa daleko više tolerancije i razumijevanja, ne samo u nacionalnom i vjerskom, nego i u polnom smislu. Nažalost, kako rekoh, to se nije desilo, a lično smatram da bez takvog kulturološkog obrasca nikada nećemo uspjeti da se civilizujemo! Mi moramo da se posvetimo kulturi, ali ne kao obavezi u smislu održavanja Doma kulture ili popunjavanju nekog programa koji, eto, ima neku stratešku priču. Naprotiv! Riječ je o tome da se shvati misija kulture, koja je, uvijek, dugotrajno ulaganje u nešto što kasnije rađa korist, i to rađa mnogo više od očekivanog, te sređuje daleko značajnije odnose, za koje mislite da ćete ih riješiti svojim političkim angažmanom. To nikako da „svarimo“ i shvatimo! Potreban nam je kulturološki i duhovni preporod da bismo živjeli bolje i jedni drugima više vjerovali! Na tome treba da se radi, jer se nikada ništa ne dobija za „džabe“. Najzad, kako kažu – svaka večera se plaća!