KOLUMNA – Gordan K. Čampar – BEZ NASLOVA

BEZ NASLOVA

Slavlje, vatromet, obilje, obijest, bez empatije prema onim što na to pravo nemaju.

A tamo negdje… prazna sofra, zamućen pogled, korotna odora za vojnikom, bezgrešnim djetetom, nemoćnom staricom koja s niije u stanju izmaći bombi, prokleta usud kao navika, samoća naoštrenih zuba, „krče crijeva“, unezvijereni pogled kroz bolnički prozor i tiho grebanje limenog suda sa hranom koju ni pašče pojelo ne bi.

Žalba ne odlaže izvršenje, imaš pravo žaliti samo sebe.

Kaljava obuća, krvave ruke, obraza ni na vidiku, gospodari vični zatezanju omče, sve jebeno da gore ne može biti.

Pa opet slavlje, ispijanje krvi na slamčicu, poneka linija „bijelog“ uz nos, ananas, šampanjac, jagode šumske, obnažena ramena, duge haljine, skupoćom zatrovan vazduh i tako u krug.

A tamo negdje… mrvice pale sa stola, blijedo ispijeno lice, ukus mokraće, spoznaja da na tebe nije red.

Slavlje, krugovi, i samo ogledalo da drugog slučajno vidio ne bi.

A tamo negdje… otkucaji brižnog roditeljskog srca i na svu sreću bunt zvani „student“.

Jedno za drugim, pa opet tako, pa opet tako, pa tako opet, i nada da će se okrenuti „pješčani sat“.

Do one stare “ko pjeva zlo ne misli” uz obavezni nastavak “a ko misli svakako mu nije do pjevanja”!!!!