KOLUMNA – Gordan K. Čampar – STRAST OGRNUTA VITEŠTVOM
STRAST OGRNUTA VITEŠTVOM
Platije, situacija ni malo bezazlena, jedan od bajkera iz kolone od njih desetak, milimetarski uz moje povlačenje u stranu na rubu provalije izbjegava sigurnu smrt, odahnuh, znoj se slivao niz leđa, jarko zelena kaciga je odmicala, nas nekoliko smo bili u čudu, na usnama većine titralo je „Bogu hvala”.
Obuzeše mi misli; ti ljudi u crnom, sa kojom tetovažom, slobodoumni, antikomformisti, što otvaraju puteve, ne mogu bez vjetra u kosi, mirisa benzina, avanture.
Nije njima motocikl prevozno sredstvo, to je način života, kao bedž pripadnosti zajednici kojoj su odani kao da su porodica u kojoj se mođusobno poštuju i gaje slobodu misli i činjenja. Nije putovanje s njim kroz prostor, to je putovanje kroz vrijeme, misli, sa vizijom bačenom daleko na horizontu.
Svojim stajlingom i izgledom izgledaju „strašno”, ali se u većini krije toplo srce, humanitarno orjenтisan čovjek sa iskrenom željom da pomogne.
U tom vrtlogu misli prenuše me me dobro poznati zvuci „cilindra“, prepoznah kacigu, skloni vizir, klimnu glavom, spusti ruku, otvori šaku, ostavi dva prsta, napravi „v“. U koloni njih desetak, svi pozdravljaju, nijesu htjeli otići da ne kažu „hvala”, zaigra mi srce, zažalih što nijesam jedan od njih.
Odoše, ja opet u misli, divim se načinu na koji to čine, jednostavan tihi suptilni gest prepun poštovanja i zajedničkog duha, o čijem nastajanju se pripovijeda nekoliko legendi bilo da je vezana za vojnike iz Drugog svjetskog rata, za nemuštu komunikaciju između njih, za prvi pozdrav Artura i Harleya. Bilo kako bilo, to je tihi jezik otvorenih puteva, poštovanja i slobode, prepunih izazova i opasnosti.
Stadoh da pozdravim Dula, vođu Sokolova, očistih prašinu sa fotografije, zamagliše oči.
Bajker, strast ogrnuta viteštvom.
