KOLUMNA – Gordan K. Čampar – BJELOPOLJSKI TAJAC
BJELOPOLJSKI TAJAC
Noć naizgled svakidašnjoj, mada po naporima i željom da uspije, organizatora manifestacije LJETO U MOM GRADU, bilo je i očekivano; da sve u ovoj noći funkcioniše besprekorno, ali sve to nije bilo u prvom planu, što je svakako i bila njihova namjera.
Bjelopoljska publika, konzumenti kulturnih dešavanja u gradu kraj Lima su po ne znam koji put pokazali kako se dostojanstveno ćuti. slušaju rime, uživa u akordima i aplauzom nagrađuje umijeće.
Svaki stih izvanrednog Marka Miloševića, inače kako je i sam sa ponosom pominjao, dobitnika POLIMSKOG SOKOLA, novoustanovljene nagrade FESTIVALA KRATKE KNJIŽEVNE FORME ZATON ’25, pozdravljan je oduševljenjem, kulminaciju zadovoljstva priređivao je nenadmašni Boris Režak.
Niodkuda, u grupi onih što aplaudiraju, uživaju u kaplji rashlađenog vina u društvu dvije čarobne žene, dobih poziv od fenomenalnog dvojca da dođem na binu gdje je on već uveliko gospodario.
Kada sam izgovorio prve riječi…pišem ti…bjelopoljski tajac je zaklao sve grkljane koji su htjeli pustiti glasa, bilo je tiho kao u grobu, i vjetar je stao na tren, nijesam znao da li sam živ, plakalo mi se ali sam govorio dalje zbog tih ljudi koji znaju tako gospodski da ćute.
Nijesam znao kada je kraj, topli zagrljaji znanih i onih što prvi put vidim vraćao me je u stvarnost. Brujale su mi u ušima Markove riječi „maestro”, Boris je sa vidno navlaženim očima još bio u nevjerici, sreo sam hiljade pogleda, i stisak ruke te noći bio je nekako drugojačiji.
Jednom riječju: duboki naklon ljudima koji su bili te večeri u parkiću kraj muzeja, jedno veliko ohrabrenje za sve one koji se bave stvaralaštvom.
I Marko u ime sve trojice obeća, “doći ćemo ponovo, zaslužili ste”!
