KOLUMNA – Gordan K. Čampar – DOSTA VIŠE – NE U NAŠE IME

DOSTA VIŠE – NE U NAŠE IME

Etička katastrofa sjećanja

Rat više voli brojke – čiste neuprljane, mogu se slagati, umanjivati ili uvećavati zavisno čija je žrtva, ljudi u njemu obično budu u blatu i krvi, imaju lica a lica kad tad traže odgovore.

Žrtve su zauvijek problem, ne zbog toga što su umrle nego što ne znaju da ćute, jer se njihova imena, tijela, prebrojavanja, uvijek vraćaju kao  kvar na starom gramofonu, „njihove“ se prebrojavaju, sumnjiče, brišu, proglašavaju kolateralnom štetom a „naše“ oplakuju uz kamere, govore, zastave, minut ćutnje.

„One“ smetaju svima, i pobjednicima i poraženim, mada ne vidim kako u nekom ratu neko može pobijediti, pa čak i  miru koji se po običaju došunja na kraju.

Nijesu metak, nož ili granata najveća uvreda, već zloupotreba, kada po potrebi njihovu tragediju proglašavaju argumentum, kada im ne dqju da makar počivaju u miru, nego ih svakodnevno zbog svojih potreba „bude”.

Nijesu „one” bile ni hrabre ni kukavice ni heroji niti izdajice, „one” su ljudi koji su se zatekli na pogrešnom mjestu u stvarnom vremenu ludila.

I zato se o žrtvama govori vrlo rijetko, a kad se govori – govori se pogrešno, govori se selektivno, proračunato, hladno, njihova imena služe kao zid, a ne kao opomena, kao granica, a ne  most.

Dok god žrtve budu imale pasoš, vjeru ili naciju – rat nikada neće biti završen, samo će utihnuti plotuni.

Mir će početi  tek onda kada prestanemo da pitamo čije su, i počnemo da pitamo zašto su uopšte bile potrebne.