INTERVJU – Branka Grubić – Gledaju me moje slike

Kraj mora, upravo tamo, gdje Jadran grli Krku, uz skute tvrđave st. Mihovila, u Draženovom gradu, Šibeniku, jedan djevojčurak sa pramenom plavim kose, je krenuo u ostvarenje svojih snova, i uz osmjeh dohvatio se još jednog britkog oružja, kista, da bi lakše došao do cilja. Sa sobom pomalo u svakoj slici , sa pogledom na sebi ili uzvraćenim, nekom drugom bistrom oku, neke tamo nesavršene žene, bistrog pogleda, obraza na crvenilo nalik, usana nabreklih od strasti, jednostavno lica.

Jedino grubo je prezime, ostalo miriše na pitomo, na ljubav, na želju da svojim linijama ispravi nepravdu nanešenu nejasnom, da zaustavi vrijeme na tren, da neda oku da trepne, gledajući slike ili nju.

Kojim pitanjem buditi iz sna ovu prelijepu ženu, ako ne, kako je to sve krenulo i ima li nekog dežurnog krivca za to…

– Krenulo je otpočetka. Šareno djetinjstvo na šibenskim ulicama, međunarodni dječji festival i balet. Već tada sam voljela crtanje, ali na ovim prostorima nikad nije bilo pravo vrijeme za umjetnost, posebno ne za male curice. Znate već kako to ide, ostavi se toga, uozblji se, odrasti, nađi „pravi“ posao. Kad sam već skoro zaboravila što sve znam i što sve mogu, u moj život utrčao je jedan Krešo sa košarom punom boja i platnima svih veličina, i reće: „Aj da te vidim“. I onda sam mu ja pokazala. Dugo mi je trebalo da se oslobodim straha, što onog urođenog, što iz neznanja, ali vrijeme je učinilo ono što vrijeme najbolje i radi. Pustilo da sve ide prirodno.

Na koji način dolazi do ovoliko različitih lica, kojima daje obrise za pamćenje…

– Ljudi su čudovita bića puna različitih emocija. Što jedna žena proživi u samo 24 sata, ja bi mogla naslikati na 6 slika. I to je ljepota slikanja portreta izmišljenih žena. Sve krene od glazbe. Pjesme. Emocije koju ta pjesma probudi u meni. Strašno puno vremena provodim istražujući. Slušam glazbu, pregledavam stotine slika i slažem priču. Možda će zvučati čudno, ali tek kad sve posložim u svojoj glavi kreće onaj najlakši dio. Slikanje.

A, na pitanje da li se pronalazi na nekoj od svojih slika, da li makar negdje u ćošku čuči dio nje, kaže…

– U dosta njih je i dio mene. I to je normalno. Kao i svi, i ja imam svoje ludosti, strahove, želje, snove. Sve to prije ili poslije završi na platnu. Ne radi se tu o izgledu, već o emocijama koje sam proživljavala dok je slika nastajala. Često se dogodi da se posjetitelji na izložbama prepoznaju u nekim slikama, iako fizički na njih ne sliče. Jednostavno se povežu s pričom. Za mene kao umjetnicu, to je najveći kompliment.

Koliko je ljubav, zaslužna za spokoj, potreban da ove linije nađu svoje mjesto…

– Ljubav je sve. Ali stvarno. Bez ljubavi ne funkcioniram. Pojma nemam tko sjedi u Saboru, ne znam nabrojati dva ministra u Vladi, ne gledam vijesti, ne čitam ružne priče. Ne funkcioniram u svijetu prepirki i sukoba. Ne razumijem to. Moj svijet je stvaranje nečeg lijepog i u studio mogu ući samo čiste glave. To postignem glazbom. Damien Rice, Paolo Nutini, Beth Hart ili Depeche mode. Prvi taktovi stišaju ovaj strašni svijet kako bi ja mogla stvarati.

Na kojem dijelu planete, je ovjekovječila najljepše osmijehe, brigu, tugu, vapaj, pogled bez izraza, na licima ovih žena…

– Sve moje cure naslikane su u Šibeniku. Ovo je idealno mjesto za život i stvaranje. Koristim svaku priliku za putovanja i vidjela sam mnoga čarobna mjesta i ljude. Ali ovaj komadić raja, to je dom. 

Koji je to osjećaj , kada se slika privede kraju, ako je to i moguće uraditi…

– Umor. Prvo što osjetim je umor, jer dok radim sliku drži me neki ludi adrenalin i tada niti ne osjetim da sam 12 sati u komadu na nogama i da nisam jela, i onda kad sliku privedem kraju, kad sjednem da je neko vrijeme promatram, e tada počnu neke točkice pred očima letjeti, neki čudni balončići. Pregolemi umor. Ali, isplati se. Vidjet nju, po prvi put u životu, dati nekom život i njezinu priču,.. uf, jako lijep osjećaj.

A kakav odušak obožava, poslije napornog rada….

– Mir i tišinu, a to postignemo negdje u planini. Izvuče nas ova naša ovčarka Eli na igru i istraživanje kanjona, rijeka i planina. Moram priznati da od svih planina po kojima smo skakutali, Durmitor nas je najviše oduševio. Nemoguće je opisati ljepotu i moć te planine. Uvijek se rado vraćamo Durmitoru, jer tamo uistinu dobijem toliko željeni mir. Dok Eli ne vidi divokozu. Onda više nije tišina.

Njenim radovima se, osim Evrope, dive i ameri, toga se prisjeća ovim riječima…

– Ulazak u Ameriku je za mene bio iznenađujuć. Prvo sam pobjedila na jednom online natječaju, osvojivši Grand Prix između 890 radova umjetnika iz cijelog svijeta. To je bio moj „A HA!“ trenutak. Tada sam ozbiljno počela shvaćati da to što radim zaista vrijedi. Jer, tako je rekao stručni sud iz San Francisca.
Ali, osobnim uspjehom ipak smatram svoju prvu grupnu izložbu u SAD-u. Opet „reda radi“, javila sam se na natječaj u američkom Woodstocku. Doslovno, reda radi, jer ‘ko sam ja i ne’š ti mene i mojih slika. A opet… prijavit ću se, pa kvragu. I onda me nazvao barba iz Woodstocka i srdačno obavijestio kako je moja slika „Just can’t get enough“ primljena. Malo je reći da sam bila sretna. Kako sliku od metar za metar dopremiti do američkog Woodstocka na vrijeme, kako je kasnije vratiti u Šibenik iz Woodstocka,… toliko je bilo birokracije za srediti, ali na kraju je ipak uspijelo. Slika je bila izložena nekih mjesec dana i na kraju izložbe je kupio vlasnik galerije.

Radoznali smo i saznati koje su galerije imale priliku okusiti miris tih čarobnih slika…

– Moram priznati da jako malo izlažem, više uživam u samom stvaranju. Ne želim imati izložbu samo da u biografiji imam taj veliki broj. Do sada sam izlagala u Woodstocku, Sarajevu, Zagrebu, Splitu i Šibeniku. Imam sreću što na samostalnim izložbama surađujem sa uistinu vrhunskom ekipom. Jer, ruku na srce, ne mogu ja to sama. Za šibenske izložbe ekipa iz Azimuta napravi vrhunski posao, sve ono čemu ja težim. A to je da slike učine dostupne svima. Ovogodišnje otvorenje izložbe je bilo na jednom od najljepših komadića Šibenika. Na rivi, na livadi, ispred Katedrale sv. Jakova. Uz izvrsnu akustičnu glazbu, drage ljude koji su iznenađeno ušetavali u „galeriju“ i osjećali se onako kako se trebaju osjećati među mojim slikama. Opušteno i lijepo. E kad imam suradnike koji to mogu postići na mojoj izložbi, imam sve.

Koji je to rad kojim je najzadovoljnija, kojem, baš ništa ne bih dodala…

– Uvijek ona zadnja slika, koju naslikam.

Otkuda toliki broj boja, a da začudo, ne smetaju jedna drugoj…

– Pojma nemam. Budući da cijeli život crtkaram olovkom po zadnjim stranicama bilježnica, nikad se nisam usudila dodati boju bilo kom mom crtežu. Moj prvi akril na platnu je imao tri boje: Crnu, bijelu i crvenu. Toliko o mojoj hrabrosti. Ove boje koje danas vidite na mojim slikama su došle nekako prirodno. Polako. Jer, ja još uvijek učim. Ja još uvijek pojma nemam što radim.

A na pitanje zašto na platnu rjeđe baca bore nekog muškog llica, u odnosu na likove žena, odmahujući rukom, odgovara…
Žene bolje razumijem. Tu i tamo završi i neki muškarac na slici. Ali, žene su puno „šarenije“, da ne kažem luđe, od muškaraca, i to mi daje bezbroj mogućnosti za stvaranje.

Ode li do -Kola -, i ko bolje piva, ona ili Krešo, sa smiješkom odgovara…

– Pjevanje u zboru jedna prekrasna epizoda u našim životima. Na žalost uz sve naše dnevne obveze i hobije, za Kolo više nemamo vremena, ali na njihove koncerte obavezno idemo, jer: „ Jednom Kolaš, uvijek Kolaš“. A ko bolje pjeva? Pa Krešo.

Šta u sebi mora imati, samouki umjetnik, da bih dao izražaj, vrijedan očigledne pažnje…

– Želju za učenjem, istraživanjem, hrabrost, ludost, puno odricanja i puno, puno, puno rada, i malo talenta. Ne doživjeti jednu lošu sliku kao smak svijeta i kraj karijere, niti jednu lijepu sliku kao „to je to, uspio sam u životu“. Doslovno, strpljen-spašen, ali uz puno rada i odricanja.

O strahu…

– Strah je meni dugo bio kočnica u životu. I dobro ga je imati, ali u malim količinama. Iz poštovanja. Ali nikako da preuzme kontrolu nad svime. Jer u tom slučaju propuštaš sve. Iz neke lažne sigurnosti, propuštaš život.

Moru..

– Uf. To je neka droga koja se ne može popiti u niti jednoj tableti. Sjediti i samo gledati u more i ne pričati ništa,… Napunio si baterije za tjedan dana.

Prstacima i vinu….

– Prstaci su zaštićena vrsta kod nas i toga nema u mom životu. Tko jednom vidi kako izgleda morsko dno nakon izlova prstaca, teško da može uživati u njima. A vino, e to je već druga priča. Ljetna večer, dobro društvo, dobra glazba, svakako.

Očekivanjima, nekim neispunjenim željama….

– Jednog dana vidjeti Afriku, točnije autentično doživjeti afričku glazbu, vidjeti lava kako odmara u hladu, blesavu hijenu kako se češe ili onog merkanta koji čuva stražu dok ostali traže hranu, napraviti 1000 fotografija afričkih žena za neke moje buduće slike.

O tome šta je veseli, i onom što je nervira….

– Vesele me maštoviti, kreativni i smiješni ljudi. Što bi rekao Jerry Seinfeld: „Funny is the world I live in. You’re funny, I’m interested. You’re not funny, I’m not interested.“
Nervira me…? Pa zapravo, skoro ništa. Jedna od najljepših stvari koje dolaze s godinama i samopouzdanjem je mogućnost da se okružiš isključivo ljudima koje voliš. Jednostavno, ono što me nervira, ugasim. Ne, hvala.

Nezaobilazno pitanje, ima li vremena za dobru knjlgu, i šta je to po njenom, za preporuku…

– Uz knjigu uvijek zaspim. Ali uvijek. Tako da radije pogledam film, ili u jedan vikend cijelu sezonu dobre britanske serije.

Film, serija, pozorište….

– Uvijek. I film, i serija i kazalište. Kao što sam već rekla, fasciniraju me kreativni ljudi. Obožavam mjuzikle. Obožavam te ljude koji znaju pjevati, plesati, glumiti i sve što treba. Na svakom putovanju prvo gledamo što igra po teatrima.

Obilazeći svijet, najimpresivniji utisak je napravila posjeta …

– Za sad vodi New York. Grad u kojem se govori preko 800 jezika. Gdje ujutro u liftu popričaš sa momčićem iz Srbije, a navečer se Britanac u Uberu namusi na tebe kad kažeš kako su Amerikanci ljubazni(ji). Gdje kod Portorikanca pojedeš najbolju na svijetu “1$ slice pizzu”, Pakistanac iz prikolice te dvaput pita “Red sauce? Are you sure?!??” i onda “oplačeš” na sred 7. Avenije, pa se svi zajedno smijete. Ili kad ti veseli debeljuškasti Meksikanac pripremi filmski hot dog uz smješak ispod brčića i “Only for you mamacita”. New York je uistinu jedinstven.

Što se tiče krajolika i prirode, to je sigurno Tajland. Susret sa slonovima u džunglama na sjeveru Chang Mai-a je nešto što vas ispuni i prati zauvijek. Ali ne treba ići tako daleko. Ove naše planine i otoci su hram koji moramo što češće posjećivati.

Šta je to po njoj, život…

– Sloboda da budeš ono što jesi. Često nas uvjeravaju da odrastati znači odreći se svojih snova i prihvaćati kompromis u ime nekakve sigurnosti. Ja sam godinama odgađala svoj san i radila dosadni posao radi nekakve sigurnosti. Ali taj osjećaj, kad se oslobodiš straha i počneš raditi ono što voliš – to je taj osjećaj slobode za koji vrijedi živjeti.

Nemoguće je zaboraviti i ne pomenuti, legendu, Dražena…

– Dražen je inspiracija. On nam je svima pokazao put. Krenuo je od improviziranog koša iznad garaže na ulici i završio u dvorani slavnih. Od njega sam naučila da se i iz Šibenika može osvojiti svijet. Treba ti nešto talenta, puno vjere u sebe i još više napornog rada. Bez obzira čime se bavili Dražen je ovdje vječna inspriacija.

A, za kraj…

– Vidimo se na Durmitoru.

Naći mjesto, među velikanima – naive -, od Rusoa, Hegedušića, Hulepove, među njihovim; volovima, djeci, zimama, sa svojim licima, nije tako jednostavno. Za to je potrebno malo dara, malo rada, malo želje da budeš bolji od onog što si bio juče, i mnogo vjere u sebe, da to možeš i postići.

Branka Grubić, savremeni umjetnik sa jasnom porukom na platnu, sa dušom pjesnika u sebi, stremljenjem ka visinama, pomirljivom blaženošću kada staneš pokraj neke njene slike okačene na dva struka silikonskog kanapa, u nekoj od svjetskih galerija, te na zidu toplog doma.

piše: Gordan K Čampar