KOLUMNA – Gordan K. Čampar – OŽILJCI KOJI SE RIMUJU
OŽILJCI KOJI SE RIMUJU
Danas se slave riječi koje dolaze poput gosta koji se ne izuva, poput pahulje koja od stude stidLjivo dodiruje zemlju, zračka sunca što viri kroz ključaonicu, riječi onih što ih sistemi svrstavaju u „greške“, riječi pune vječitog mamurluka, što likuju ljubavi, prizivaju slobodu, pate i raspiruju – gase nadu.
Nije samo dan pjesnika, već i onih što čitaju pjesme, pronađu sebe u nekom retku, naprasno shvate daa bi i oni to napisali u svoje ime, nego se nijesu sjetili, a pjesnik se uvijek sjeti na vrijeme, valjda je to rođenjem dato.
I ne znam kome je to palo na pamet da nam dodijeli ovaj dan, kada mi inače volimo noć, što pijaniju da bi lakše pokušali shvatiti neshvaćeno, dodati boju doliti vode nekom cvijetu, dotaći usne, raskopčati košulju bijelu, pustiti suze da se slivaju, trpjeti, nositi breme, lajati na zvijezde.
Te tako ovaj dan nije svetkovina nego opomena i skromni podsjetnik da u nekoj maloj nesloženoj sobici, za nekim stolom pokrivenim stolnjakom prepunim rupa, na klupi pokraj rijeke, postoje oni koji još uvijek vjeruju da riječima ne mogu promijeniti svijet, ali ga dovoljno mogu razgolititi da je lakši za upoterbu, ma kako bilo čemerno i bolno.
Nije poezija milovanje, to je ko lice bez šminke, bojazan da će se proroku ispuniti želja, umor od kojeg se ne spava, iščekivanje da zaboli.
Pjesnik, poezija i mnogo zalutalih…
