BRANKA BOGAVAC – SABRANA ISKUSTVA EPOHE – prof. dr Draško Došljak

Prof. dr Draško Došljak

BRANKA BOGAVAC – SABRANA ISKUSTVA EPOHE

„Pisanje je“, veli Đerđ Konrad, „dobar način da se provede vrijeme, pri pisanju postajemo svjesni protoka vremena. To može da bude i zabava i izvjesno oslobađanje naše duše, a, takođe, i radost zbog majstorisanja“.

Kao plod „radosti majstorisanja“  Branke Bogavac, ovog mjeseca,  u ediciji „Razgovoriu Parizu“,  je objavljena njena sedamnaesta knjiga, pod nazivom „Pisci svijeta“, u izdanju podgoričke „Komune“.

U ovoj, očekivano  briljantnoj Brankinoj knjizi, imamo njenih dvadeset intervjua, iz različitih vremenskih perioda, sa piscima: Horhe Amado, Fransis Ponž, Andrej Bitov,  Nikolae Breban, Antonio Tabuki, Anatolij Ribakov, Frederik Begbede, Fernado Arabal, Ernesto Sabato, Andrej Sinjavski, Galjermo KabreraInfante, Januš Glovacki, Vasili Vasilikos, Olžas Suljejmanov, Pol Oster, Viktor Jerofejev, Atik Rahimi, Vladimir Kornjilov, Genadij Algo Efim Etkind i Đerđ Konrad. Dakle, dvadeset pisaca, sa četiri kontinenta, i iz četrnaest država. Različite kulture, jezici – a sve u jednoj knjizi. Bogastvo razlićitosti!

U obimnom, sjajnom predgovoru „Pisaca svijeta“, dr Gordana Leković ističe: „Pred čitaocima je univerzum pisaca svijeta. U njemu je svaki stvaralac patriota sopstvenog jezika. To je sabrano iskustvo epohe, trajno svjedočanstvo o izazovima jednog vremena koje je bilo i tragično, i teško, i u svojoj toplini, ljudskosti i stvaralačkoj energiji, nasuprot tiraniji ideologija – na svoj način lijepo… Čitalac će u knjizi naći  mnogo ideja i koncepata… Opet je riječ o ‘ukusu’ o kojem je Fransis Ponž govorio, koji podrazumijeva i prihvatanje i odbijanje kao izbor. A omo u čemu su svi Brankini sagovornici saglasni sa Ponžom jeste odbijanje ideologija kao puta, jer se u prošlom vijeku završavao bespućima“.

U svakom od ovih dvadeset razgovora prepoznaćemo Brankino umjeće vođenja dijaloga, temeljno poznavanje djela samog pisca, a u odgovorima  pisaca i definicije iz stvaralačkog postupka, teorije književnosti i kulture,  života… Mnogo putokaza iz etike i estetike. Tako, Olžas Suljejmanov o poeziji veli: „ Ja smatram da je svaka poezija angažovana na ovaj ili onaj način. Nju angažuje njen narod, njegova bijeda, njegove tragedije. Mi mnogo šta treba da objasnimo narodu, i zato mi nemamo pravo, mi pjesnici, koji pripadamo pravcu socijalno-aktivne poezije, nemamo pravo da ćutimo i da se bavimo samo sobom“. Sa druge strane, Atik Rahimi odgovara: Svaka umjetnost otkriva jednu dimenziju realnosti… U literaturi smo sitni, mizerni, čupamo kosu, borimo se za svaku riječ, tražimo riječi u rečniku i kad se one pojave radujemo se svom otkriću. Čas se gubimo, čas nalazimo. Ponašamo se kao što je Herderlin rekao: ‘Svaki čovjek je Bog kad sanja, a prosjak kad razmišlja. U filmu smo Bog, jer puno sanjamo, u literaturi prosjak, jer razmišljamo“. Ruski pisac Vladimir Kornjilov, kao da se nadovezuje, kada kaže: „Poezija je zvuk, zvuk joj je važan i neophodan. Ako ja kažem: pada kiša, to nije poezija. Ali, ako ja govorim nešto tako da vi osjetite da kiša stvarno pada, onda je to poezija. Poezija se skoro nikad ne daje direktno, to je nešto nejasno, nesvjesno, to je neobičnost. Poezija je čudo, a čudo se ne zbiva svakog dana“.

Nikolae Breban, rumunski romansijer, iznosi svoj stav o istoriji: „Koncept istorijeje postao prazan. Ali ima riječi koje su izgubile značenje, kao riječ Bog, Sloboda, Istorija. Naša kriza je kriza koncepta istorije. Mi treba da damo neki sadržaj toj riječi. Budući vijek će toj riječi dati neki drugi sadržaj. Postoji nekoliko istorija koje se sukobljavaju, koje se relativizuju. Zato je istorija rasprsla riječ“. Dok Antonio Tabuki  o ulozi književnika kaže: „Pisci žive na periferiji stvari. A da su u centru društva političari, oni koji imaju vlast. Pisac živi na periferiji, ali ono što čini tiče se same srži, to je kontradiktorno, ali je tako. Umjetnici nemaju vlast“.

Dodao bih, Branka Bogavac ne živi na periferiji i ono što decenijama stvara i daruje društvu tiče se života. Kada pročitamo ovu knjigu razgovora – razgovora koji ne zastarijevaju shvatimo da, ipak, Umjetnici imaju vlast!

Čestitke Branki i njenim sagovornicima! Ovo je knjiga koja nagrađuje život.