KOLUMNA – Gordan K. Čampar – MIR UVIJEK ZAKASNI
MIR UVIJEK ZAKASNI
Mir i mirotvorci, po pravilu uvijek zakasne.
Već uveliko na grobovima iznikne trava, na krovu od kuće prkosi dimnjak, dijete prestane pitati kada će se otac vratiti, a korotne majke već ostale bez suza.
Sa zadnjim pucnjem i udahom smrti, najednom svi postaju razumni, upravo oni što su slali jedne na druge pozivaju na pomirenja, oni što su crtali granice preko tuđih kuća uzimaju gumicu, hvataju se olovke i potpisuju papire uz obavezno prisustvo spektakularnih izjava, da je mir napokon stigao.
A trebao je, da je na vrijeme bilo razuma, stići prije tog prvog metka, prije nego što su majkama govorili da joj je sin pao za veliku stvar a nema vellike stvari u mrtvom djetetu, pobjede u praznoj kući, nema te zastave dovoljno velike da prekrije grob i sakrije besmisao smrti.
Onda protutnji koja decenija, možda koja godina više ili manje, pa neko ponovo krene sa vrelim govorima o precima, grobovima, časti, istoriji.
I po pravilu pozove tuđe sinove, mlade i uplašene da ginu za njegove velike riječi.
Poslije svega opet na red dolaze uklesana imena na mermeru, povorke u crnom, cvijeće koje se osuši već prije prvog obilaska groba, i tišina.
I u toj tišini; majka, za koju se rat nije završio potpisom, za njenu bol nema kraja, ona ne vjeruje miru koji dolazi poslije groblja.
Pravi mir nije kada prestane mirisati barut, pravi mir je kada čovjek odbije da ubije čovjeka samo zato što mu je neko objasnio da mu je ovaj drugi; neprijatelj.
Sve poslije toga je zakašnjela pamet.
