PORTRET – Dragan Vugdelić – DVA LICA JEZIKA – Gordan K. Čampar

DRAGAN VUGDELIĆ – DVA LICA JEZIKA

Zamislimo Dragana Vugdelića  za stolom; pred njim engleska knjiga, na dohvat ruke  crnogorski rukopis, jedna rečenica, nešto nije kako valja, nervozno precrtava riječ, ispisuje drugu, ni ona nije prava, treću, vraća se prvoj, pretura po policama, otvara riječnik, traži potvrdu istorijskog sadržaja, vraća se, čita nanovo, sad naglas i nađe riječ, onu riječ preko koje će čitalac pretrčati za nekoliko sekundi, a njemu je trebalo vrijeme.

Čitalac obično zapamti ime pisca, naslov, junaka priče, frazu, a ime prevodioca ostane neprimijećeno, zapisano sitnijim slovima na impresumu knjige.

Ipak, da nije njega mnoge te rečenice bi ostale tajna za mnoge.

Prevodilac je prisutan svuda, a mora učiniti sve što je u njegovoj moći da ga ne primijetimo.

Postoje ljudi koji cijelog života govore jednim jezikom, ima onih koji život provedu između dva, čitaju na jednom, razmišljaju na drugom, znaju da između dvije riječi koje naizgled znače isto ponekad stoji čitav jedan svijet.

Upravo Dragan pripada tim ljudima koji knjigu uzmu sa jedne obale jezika i pokušaju da je, neokrnjenu, prenesu na drugu.

Njegov profesionalni i stvaralački život vezan je ne samo prevođenje već i za književnost, engleski jezik, publicistiku, satiru i međunarodnu kulturnu saradnju.

Engleski jezik za Vugdelića nije  samo strani jezik, postao je prostor rada, istraživanja, prevođenja, komunikacije, jednom riječju; sprega.

Jer prevesti tekst ne znači zamijeniti englesku riječ našom riječju, to mogu i stranice nekog riječnika.

Prevesti znači razumjeti šta je autor; teksta, pjesme, priče… zapravo htio da kaže čak često i ono što je prećutao.

A potom pronaći način da to na drugom jeziku zvuči kao misao, a ne kao banalni prevod.

Pored toga, pravio je i mostove kulturne saradnje, kojima su gazili mnogi, pa je pored ostalog dobio orden od britanske kraljice Elizabete II, kao priznanje za dragocjeni doprinos tokom mandata britanskog počasnog konzula od 1996. do 2003. godine, kada je bio jedini rezidentni predstavnik vlade Velike Britanije u Crnoj Gori.

To je još jedna dimenzija njegovog rada, ne samo prevesti knjigu, nego povezivati kulture, institucije, ljude, zemlje.

Posebno mjesto u Vugdelićevom radu zauzimaju tekstovi koji se odnose na Crnu Goru i njenu istoriju.

Tu Dragan postaje tragač za dokumentima, čovjek koji iz stranog arhiva vraća riječi koje govore o njegovoj zemlji.

Preveo je „Crna Gora – zločin Mirovne konferencije“, od Vitnija Vorena, gdje to nije bio klasični prevodilački posao.

Pred njim su bili; istorija, diplomatija, terminologija, imena, datumi, politički kontekst.

Jedna pogrešno prevedena riječ može promijeniti nijansu istorijskog dokumenta.

Zato je to radio detaljno; sa riječnikom, koristeći relevantne izvore, sa provjerama i velikom količinom sumnje.

Nekoliko godina kasnije Vugdelić se ponovo vraća britanskim izvorima o Crnoj Gori.

Knjigom „Britanski parlament o Crnoj Gori – rasprava u Domu lordova 1920. godine“.

Vugdelić kao autor/priređivač izdanja, koje donosi engleski i naš tekst, čini da  riječi izgovorene u britanskom parlamentu prije gotovo jednog vijeka postaju dostupne čitaocu u Crnoj Gori.

Tu se možda najbolje vidi vrijednost prevodilačkog rada; vrijeme je protutnjalo, ljudi koji su govorili odavno već nijesu živi, imperije su se promijenile, države nastale i nestale.

Ali njihove riječi postoje, samo im neko mora pomoći da ožive, a to Vugdelić čini sa puno dara i umijeća.

Postoji i obrnuti put kojim je išao, nije samo donosio strane tekstove crnogorskom čitaocu, bio je u misiji  da i  Crna Gora bude predstavljena na engleskom jeziku.

Među takvim djelima nalazi se publikacija „Crna Gora kroz kulturnu baštinu / Montenegro through Cultural Heritage“, kojom se bavio.

Tako most koji je on projektovao, funkcioniše u oba pravca; svijet dolazi Crnoj Gori a Crna Gora putuje u svijet.

To je tiha kulturna diplomatija, bez zastava, protokola, velikih govora.

Samo knjiga, dva jezika i jedan čovjek između njih: Dragan Vugdelić.

Putujući od jedne do druge biblioteke, Dragan ne izmišlja likove, ne pravi zaplete, on zapravo živi između dvije biblioteke.

U jednoj su knjige jezika sa kojeg prevodi, drugoj knjige jezika na koji prevodi.

Njegov zadatak je da čitalac uđe na jedna vrata, a izađe na druga ne osjećajući koliko je put između njih bio težak.

Jer kada je prevod dobar, čitalac gotovo zaboravi na prevodioca koji  čini nešto bez čega bi veliki dio ljudske kulture ostao zaključan; daje nam ključ.

Vugdelić nije ostao samo u ozbiljnom prostoru istorijskih dokumenata i književnog prevoda.

Piše satiričnu prozu i aforizme.

Tu se pokazuje druga strana njegovog odnosa prema jeziku; igra, ironija, obrt.

Rečenica koja prvo nasmije, a onda pusti žaoku.

To je zanimljiva suprotnost; sa jedne strane prevodilac istorijskog dokumenta mora biti precizan gotovo do hladnoće  a s’ druge strane satiričar mora biti slobodan ako ne i više od toga.

Prevodi  i poeziju, eseje i druge književne forme.

To je Dragan Vugdelić iz Gračanice, gorštak sjetnog pogleda, vojničke discipline, nenadmašnog raznolikog umijeća, kosmopolit, sa dušom pjesnika.