KOLUMNA – Gordan K. Čampar – VASILISA, IME KOJE OPTUŽUJE
VASILISA, IME KOJE OPTUŽUJE
Od smrti je strašnija samo ravnodušnost živih, a od te ravnodušnosti sramnija je jedino država koja se na nju svakodnevno navikava.
Vasilisa Radojević nije ovih dana samo ime jednog fizičkog nestajanja, ona je bolno pitanje upućeno savjesti ako uopšte i postoji; države, društva i redom svakoga od nas. Pitanje na koje se ne može odgovoriti ćutanjem, protokolarnim saučešćem i jeftinim riječima žaljenja.
Postoje smrti koje odnose čovjeka, ali i iluziju da živimo u pravednom i humanom društvu. Vasilisina smrt ostavlja upravo takvu prazninu; u kojoj se tuga pretvara u gorčinu, a gorčina u duboko nepovjerenje prema državi.
Jer kakva je to država koja od građana traži ljubav i odanost, a ne uspijeva da im ulije osjećaj makar sigurnosti koje već odavno nema ili poštovanja koje zaslužuju. Čemu zakoni, institucije i svečane zakletve ako čovjek u presudnom trenutku postaje samo broj, predmet ili nečija zaboravljena obaveza?
Vasilisa zaslužuje više od suza. Zaslužuje istinu, dostojanstvo i odgovore. Ako je bilo propusta, zaslužuje i odgovornost onih koji su ih počinili.
Njena smrt ne smije postati još jedna vijest koju će pojesti sjutrašnji dan.
Vasilisa je otišla, a nama je ostavila pitanje koje boli više od svakog odgovora: koliko još ljudi treba da ode na ovaj način , da bi ova država konačno shvatila da svaki čovjek a kamoli onaj koji sebe poklonio njoj mora biti važniji od svega?
Vasilisa Radojević zaslužuje dostojanstveno sjećanje, a njena smrt pijetet, ne lažnu zabrinutost, ne političko pozorište, ne jeftine role pred kamerama.
Zaslužuje poštovanje, makar tog dana ako ne prije, kada je sve crno osim ruža.
