PORTRET – Ratko Odalović – SLIKAR ČUDESNIH SVJETOVA – Gordan K. Čampar

SLIKAR ČUDESNIH SVJETOVA

Umjesto da slika ono što vidi, Ratko Odalović gradi svijet koji nije postojao prije njega.

Na njegovom platnu pored čovjeka može stajati naučno fantastični oblik, biblijski narativ pored najmodernije mašine koja ujedno može postati živo biće i tako redom, suprotnost naspram druge a  ipak, kada pogledamo sliku, sve djeluje kao da pripada istom univerzumu.

Ratkovo  platno nije prozor kroz koji gledamo stvarnost, već vrata kroz koja ulazimo u sasvim drugi svijet.

U Grahovu gdje je rođen, priroda ne djeluje kao dekoracija nego kao prisustvo.

Za njega  je takvo odrastanje bila prva akademija, mnogo prije profesora i fakulteta, on je tu naučio da gleda; kamen, polje, nebo, planinu, istoriju

U Ratkovom slučaju postojao je još jedan pored svega toga važan putokaz; njegov otac Boško je bio slikar.

Samim tim slikarstvo je postojalo u kući prije nego što je postalo njegova profesija.

Već je bio naviknut na miris boje, terpentina, razgovor o slici i umjetništvu bio je svakodnevnica, platno nije bilo neki neobičan predmet.

Boško mu je otškrinuo vrata umjetnosti, kroz koja je ipak on prošao sam, jer nije dovoljno imati oca slikara da bi sam postao slikar.

Otac može sinu pokazati kako se drži četkica, ali mu ne može dati njegovu sliku.

Svaki pravi umjetnik mora naslikati sopstveni svijet, a Ratko Odalović ga je uvjerljivo prikazao.

Beograd mu je značio izlazak iz poznatog prostora, novi profesori, galerije, umjetnici, drugojačiji pogledi na slikarstvo.

Za mladog Ratka to je vrijeme u kojem je morao naučiti mnogo toga i nešto još teže: zaboraviti dio naučenog da bi postao svoj.

A potvrda da je rođen slikar je i nagrada koja nosi ime velikog slikara Petra Lubarde, koja je došla na samom početku njegovog  putešestviija likovnjaka. Lovorike jesu ugodno mjesto ali je odmah morao pred novo platno.

Važna figura u njegovom akademskom formiranju bio je professor Turinski, koji ga je učio zanatu, razmišljanju, upozoravao na greške, otvarao vrata istorije umjetnosti.

Magistarska izložba u Galeriji Kolarčeve zadužbine u Beogradu, koja je  naredne godine dobila i priznanje za izložbu godine. već je  jasno pokazala da se formirao umjetnik sa prepoznatljivim rukopisom a to je moramo priznati jedna od najvećih dometa umjetnosti, ka da umjetnik ne mora biti straža kraj slike već kada je ugledate kažete: ovo je Ratkovo.

Kod Odalovića platno  ne trpi prazninu. Površina se puni; figurama, predmetima, znakovima, životinjama, ornamentima, konstrukcijama.

Ali ta gustina nije nered, ona je ustvari organizovani nemir.

Negdje duboko unutar tog svijeta nalazi se pitomi čovjek, koji ponekad djeluje moćno, nekad izgubljeno, često kao gospodar svega što je stvorio a  ponekad kao  nesigurno biće među sopstvenim mašinama i simbolima.

Na Odalovićevim slikama tehnološki predmeti zato nijesu hladni detalji, kao da mašina više nije samo predmet, kao da se rađa i počinje da dobija sopstveni život.

Nasuprot mašinama stoje životinje, ali ni one nijesu uvijek one koje poznajemo, izmišljene, kao da su izašle iz neke  srednjovjekovne knjige, ili sna, možda budućnosti.

Ratkova figura probodenog čovjeka jedna je od velikih tema evropske umjetnosti; tijelo, bol, stradanje, vjera, izdržljivost. Kao savremeni slikar starom motivu davao je novi kontekst, jer velike teme nikada ne zastarijevaju, samo dobijaju nova lica a njima se bave hrabri.

Našao se u jednom trenutku da odjednom nije dovoljno da znati slikati, preuzeo je ulogu nastavnika sa misijom  kako drugome pomoći da pronađe sopstveni izraz u slikarstvu.

Ratkov razvojni put je pun simbolike; na samom početku puta dobio je  nagradu Fondacije „Petar Lubarda“, a četvrt vijeka kasnije dobio je državnu nagradu koja nosi isto ime.

Između te dvije nagrade nalazi se čitav jedan umjetnički put, mladić koji tek počinje i  zreo slikar sa izgrađenim opusom.

Između njih: hiljade poteza četkicom, izložbe, slike, sumnje, promjene, godine.

I negdje ispod svih tih slojeva ostaje Grahovo, možda ne kao doslovan pejzaž, nego kao prva slika svijeta.

Grahovski kamen ima jednu važnu osobinu, traje, na njemu ostaju tragovi, možda je zato razumljivo da slikar rođen u takvom prostoru kasnije postane opsjednut slojevima vremena i civilizacije, jer i kamen je neka vrsta arhiva.

U istoriji Grahova sada postoje dva slikarska imena iste porodice, otac i sin; Boško i Ratko.

Ali dvije različite umjetničke priče, a to je najljepši oblik nasljeđa; ne ponoviti oca, nego nastaviti potrebu za stvaranjem, svojim putem.

Ratko Odalović je krenuo iz Grahova, prošao Podgoricu, Beograd, vratio se Crnoj Gori,  na Cetinje, postao profesor, dekan, dobitnik nagrade „Petar Lubarda“.

Ali umjetnički put ne može se objasniti gradovima i titulama, njegov pravi put odvijao se na platnu, od prve linije do svijeta koji danas prepoznajemo kao njegov.

U tom svijetu prošlost nije mrtva, budućnost nije sigurna, životinje nijesu uvijek stvarne, mašine nijesu uvijek mrtve, čovjek nije uvijek gospodar, a slika nikada nije samo ono što na prvi pogled vidimo.

Zato pred slikama Ratka Odalovića ne treba odmah tražiti objašnjenje, treba zastati, pogledati oko sebe i prihvatiti da smo se našli na mjestu na kojem zakoni našeg svijeta više ne važe sasvim.

Jer postoje slikari koji slikaju ono što postoji a Ratko Odalović slika i ono što bi moglo postojati.