PORTRET – Miladin Šobić – NIJE MOLIO VRIJEME DA GA ZAPAMTI – Gordan K. Čampar

Miladin Šobić – NIJE MOLIO VRIJEME DA GA ZAPAMTI

Priča o čovjeku koji je svojim pjesmama znao da rasplače druge, a nikada nije tražio da neko obriše njegove suze.

Miladin Šobić nije  samo pjevač, pjevača je bilo i biće ih na hiljade. On je nešto sasvim drugo, nešto što je teško objasniti onome ko nikada nije ostao nasamo sa njegovom pjesmom, u kasne sate, kada čovjeku naviru uspomene koje  godinama pokušavaju da izblijede.

Imao je taj neobični, možda i nesrećni dar da običnim riječima dotakne ono što ljudi najdublje kriju u sebi. Da otpjeva ono što nijesmo umjeli da kažemo, vrati ljudima, mjestima i godinama za koje smo vjerovali da smo ih odavno ostavili iza sebe.

Nije za to bilo potrebno mnogo: gitara, njegov glas i nekoliko stihova. A onda bi se, gotovo neprimjetno, nešto u čovjeku pomjerilo.

Njegove pjesme nijesu bile samo muzika, bile su dio naših života. Uz njih smo se zaljubljivali, čekali, nadali se, rastajali i učili da živimo sa onim što se više nikada neće vratiti. U njima su ostale naše prve ljubavi, neizgovorena izvinjenja, prazne stolice, nepročitana pisma i svi oni ljudi kojima smo imali još toliko toga da kažemo, a očigledno nijesmo imali vremena.

U Nikšiću, gradu u kojem se ponos često nosio kao oklop, a osjećanja čuvala daleko od tuđih pogleda, Šobić je imao hrabrosti da bude nježan. U vremenu kada su muškarce učili da ne plaču, on je pokazao da čovjek može zaplakati na suvo. Da glas ponekad zadrhti snažnije od krika i da jedna jednostavna riječ može zaboljeti više od čitave priče.

Nijesu mu trebali raskošni aranžmani, velika svjetla ni pažljivo smišljeni nastupi. Imao je dar i ono nevidljivo mjesto u grudima na kojem svako od nas čuva nešto što nikada nije do kraja prebolio.

U njegovim pjesmama ljubav nije bila ukras života, bila je njegova najljepša, a često i najbolnija strana.

Kad bi došla Marija nije samo pjesma o čežnji. To je ono poznato, mučno čekanje kada čovjek osluškuje korake, gleda prema vratima i nada se, iako duboko u sebi zna da možda više niko neće doći. Ona posljednja, tvrdoglava nada koja ostaje i kada razum odavno govori da je svemu doš’o kraj..

Džemper za vinograd, nas vraća u neko drugojačije vrijeme, među skromne ljude, male radosti i velike bliskosti. U mladost u kojoj nijesmo imali mnogo, ali nam se činilo da imamo sve. U godine kada smo manje razmišljali o tome šta posjedujemo, a više o tome s kim ćemo podijeliti ono malo što imamo.

Stare novine podsjećaju na nešto od čega svi pomalo zaziremo: da će jednoga dana i naši životi postati uspomene. Da će nas neko pominjati sve rjeđe, da će naše fotografije požutjeti, a priče o nama polako blijedjeti u sjećanjima drugih.

Šobić je razumio ono što mnogi nijesu, iako su napisali mnogo više pjesama od njega. On je čitao ćutanje.

A onda je zaćutao i Miladin.

Njegov život obilježila je i teška porodična tragedija, gubitak sestre. O njegovom povlačenju sa muzičke scene godinama se govorilo, nagađalo i pokušavalo pronaći objašnjenje. Ljudi su povezivali događaje, donosili zaključke, stvarali priče. A možda smo, u želji da razumijemo njegovu tišinu, zaboravili nešto mnogo važnije: da svaki čovjek ima pravo na bol koju ne želi da dijeli sa drugima.

Postoje boli pred kojima i književnost mora da skine kapu..

Možda je najveća ljudska nepravda prema Miladinu  upravo u tome što smo njegovu tišinu pokušavali da razumijemo više nego što smo bili spremni da je poštujemo.

Htjeli smo nove pjesme, koncerte, povratak, još onoga glasa koji nas je toliko puta spašavao od sopstvene samoće. Pitali smo se zašto ne pjeva, zašto se ne pojavljuje,  ne nastavi tamo gdje je stao.

A rijetko smo se zapitali, možda nikada; koliko čovjeka može da košta to što je jednom pred svima razgolitio  dušu.

Šobić nam, zapravo, ništa ne duguje.

Ni novu pjesmu, koncert, povratak, niti objašnjenje. Dao nam je ono što je želio i mogao da da. Ono što je poslije toga odlučio da zadrži za sebe, njegovo je i samo njegovo.

Mogao je da postane velika estradna zvijezda. Imao je glas, pjesme, publiku i sve ono što je potrebno da se pune dvorane. Mogao je godinama da živi od stare slave, da ponavlja iste nastupe, prodaje uspomene i od svoje mladosti napravi unosan posao.

Ali nije, njegova umjetnost nije bila trgovina.

Znam samo da njegove pjesme nijesu izgubile ništa od svoje snage zato što je on prestao da nastupa, naprotiv, već su nastavile da žive nekim svojim životom.

Njegova veličina nije u broju snimljenih albuma, prodatih ploča ili održanih koncerata, čak ni u legendi koja se godinama stvarala oko njegovog odsustva; ona je u tome što je uspio da ostane u ljudima.

Neko je njegove pjesme prvi put slušao zaljubljen, u studentskoj sobi, sa cigaretom koja dogorijeva u pepeljari i pismom koje nije imao hrabrosti da pošalje. Danas taj isti čovjek možda ima sijedu kosu, odraslu djecu i čitav jedan život iza sebe. Ali kada ponovo čuje Šobićev glas, na trenutak se vrati onaj mladić koji je nekada vjerovao da ljubav može pobijediti sve.

Neko drugi uz njegove pjesme pamti djevojku koju nikada nije prebolio, prijatelja kojeg više nema, staru roditeljsku kuću, majčin glas ili oca koji je već davno otišao.

I svako u tim pjesmama čuje nešto svoje.

Sa dvadeset godina Šobića slušamo; zbog ljubavi koju očekujemo, sa tridesetak i neku više; zbog one koju smo izgubili. A kada nam kose počnu da bijele, njegove pjesme sve češće govore o vremenu koje je prošlo dok smo bili uvjereni da ga imamo napretek.

Ista pjesma, a svaki put drugojačije zaboli.

To je rijetka moć njegove umjetnosti. Njegove pjesme stare zajedno sa nama, ali same ne priznaju starost.. Mi im donosimo svoje godine, rastanke, razočaranja i uspomene, svaki put u njima pronađemo nešto što ranije nijesmo čuli, jer tada još nijesmo dovoljno živjeli da bismo; razumjeli.

Crna Gora ima razloga da bude ponosna na Miladina Šobića ali  i razloga da se zapita koliko je istinski razumjela njegovu vrijednost.

Mi često zakasnimo sa pažnjom. Svoje najbolje ljude počnemo da cijenimo tek kada se udalje od nas, kada prestanu da se pojavljuju ili kada više ne mogu da čuju ono što smo odavno morali da im kažemo.

Šobiću ne treba sažaljenje, to bi bila velika nepravda prema njemu i prema njegovoj umjetnosti.

Ne treba nam ni priča o čovjeku koji je bio samo nesrećan, jer nijedan ljudski život ne može se svesti na jednu tragediju, ma koliko ona bila teška.

Treba samo priznati da je jedan skromni mladić, sa gitarom u rukama  i nekoliko nezaboravnih pjesama, uspio da dopre do ljudi na način na koji mnogi nijesu ni sa mnogo većim djelima.

On nije pisao da bi izgledao veliki; zato i jeste, nije se nadmetao sa pjesnicima; zato je ostao da traje među njima, nije molio vrijeme da ga zapamti; zato ga vrijeme i ne pokušava izbrisati.

I danas, kada se iznenada začuje njegov glas, dogodi se nešto što je teško objasniti; kao da neko otvori vrata sobe u koju godinama nijesmo ulazili.

Možda je upravo zato Šobića ponekad teško slušati. Ne zato što su njegove pjesme tužne, nego zato što nas podsjećaju na ono što smo imali, a nijesmo znali koliko vrijedi.

Na ljude kojima nijesmo dovoljno puta rekli da ih volimo, susrete koje smo odlagali, pozive na koje nijesmo odgovorili, obične dane za koje bismo danas dali sve, samo da ih još jednom proživimo.

Zato njegovo odsustvo sa scene ne doživljavam kao prazninu u njegovom djelu. To je njegov život, odluka,  privatnost i granica pred kojom bi naša radoznalost morala da zastane.

Ne treba da žalimo samo za pjesmama koje nikada nije snimio. Mnogo je važnije da budemo zahvalni za one koje nam je ostavio. Nije ih bilo mnogo, ali su bile dovoljne da se u njima prepoznaju čitave generacije.

Možda će proći još mnogo godina, nestaće i posljednji ljudi koji pamte njegove prve nastupe, studentske dane, Sarajevo i Ni’šić njegove mladosti. Promijeniće se gradovi, ulice, navike, muzika koju slušamo i način na koji živimo. Nove generacije imaće svoje pjevače, svoje ljubavi i svoje tuge.

Ali dok bude čovjeka koji je nekoga uzalud čekao, koji je ostao sam pred zatvorenim vratima, koji je izgubio nekoga dragog ili makar jednom poželio da vrati vrijeme, biće još Miladina Šobića.

Ako ga sretem, neću ga pitati; zašto je prestao da pjeva, hoće li se vratiti i ima li još neobjavljenih pjesama, rekao bih mu nešto mnogo jednostavnije.

Miladine, nijesi nam ostao dužan nijednu pjesmu. Mi smo vjerovatno ostali dužni tebi; da te razumijemo bez zapitkivanja, da te poštujemo bez zahtjeva i da ti budemo zahvalni, a da zauzvrat ne očekujemo ništa.

I da znaš, tvoje pjesme još žive. U nekim kućama ih slušaju isti oni ljudi koji su ih slušali prije četrdeset godina. Samo su sada stariji, tiši i imaju mnogo više razloga da zaplaču.

Miladin Šobić nije napustio svoju publiku, samo je prestao da joj se pojavljuje. Ostao je tamo gdje pjesnik najduže može da traje; u čovjeku koji  slušajući tuđi glas; odjednom prepozna sopstveni život.