VJEČNA LUČA ČETE KORAĆA – Murat Ćorović

Za nezaborav iz Ivanja

Vječna luča čete Koraća

O tom kako je, mada u devetoj deceniji, Drago Korać iz Ivanja još uvijek dobrog zdravlja i posebno krepkog pamćenja, o porodici Korać kao “maloj, dobro organizovanoj partizanskoj četi”, te kako se mladi učitelj Đukan Korać ženi Muslimankom Šarkom, ljepoticom iz najuglednije begovske familije… Nigdje kao u Ivanju takve međunacionalne sloge i toliko samoobrazovanih, mudrih i sposobnih ljudi…

Piše: Murat Ćorović

Kultura pamćenja, kao važan segment naše tradicije i naše istorije, često se svodi, nažalost, na porodično sjećanje i generacijski (ne)zaborav. Gotovo da nema ko da priča o brojnim malim i velikim herojima iz Drugog svjetskog rata, i o vrlim pregaocima iz vremena poslijeratne izgradnje. Još je manje zapisa o ličnim i porodičnim podvizima toga doba. Podvizima koji sa današnje distance djeluju prosto neuvjerljivo. Samo najstariji Ivanjci znaju za doprinos borbi protiv fašizma porodice Đukana Koraća iz tog bjelopoljskog sela. I samo najradoznaliji mladi imaju makar blijedu predstavu o tom doprinosu.
Od 1903. godine, kad je mladi učitelj Đukan Korać započeo prosvjetiteljski rad u Ivanju, on i njegova porodica predstavljaju luču napretka toga kraja. Škola je te godine otvorena u kući Šeća Ćorovića ne samo za ivanjske đake, već i za one iz susjedne Crnče i Radulića. Ta kuća je odabrana zbog lokacije, zbog njenog za tadašnje prilike komfora, kao i zbog ugleda Šećove porodice. Po lijepom rukopisu i zavidnom osnovnom obrazovanju do odmakle starosti prepoznavali su se đaci Đukanovi.
Desetak godina kasnije, 1912, seoski učitelj se ženi iz najuglednije begovske porodice u čitavom kraju, kćerkom Husein-bega Ćorovića iz Ivanja. Po tadašnjoj pravnoj proceduri, Đukan je osumnjičen za nasilno odvođenje djevojke i lišen slobode ostao u bjelopoljskom zatvoru sve dok nije definitivno utvrđeno da ljepotica Šarka Ćorović voljno prihvata da se u lokalnoj Petrovoj crkvi, pred devet popova i kraljevim izaslanikom Dušanom Vukotićem, pokrsti i da pod imenom Danica uzme za svoga muža učitelja Đukana Koraća. I nije ovdje bilo, u takvim prilikama gotovo uobičajene ljutnje i mržnje između begovske porodice i Koraća. Od Šarkine – Daničine udaje za Đukana do danas, budući da su im i kuće gotovo jedna uz drugu, te dvije porodice žive praktično kao jedna familija.
Iz ovog braka rođen je prvo Dušan (ime je dobio po onom kraljevom izaslaniku), potom Angelina – Gina, pa Rastimir – Gajo, Vladimir – Rak

o, Slava, Mara, Rade i Drago. Od svih, živ je još Drago. On zajedno sa suprugom Božanom, dosta dobrog zdravlja i krepkog pamćenja, troši devetu deceniju svoga života. Iako smo zaista dobrodošli kod sinova u Bijelom Polju, dok nas noge služe niđe nam nije lijepo kao ođe u našem Ivanju, rekoše Koraći.
Opraštajući se od posmrtnih ostataka Đukana Koraća na groblju u Ivanju 1958. godine, Miloje Dobrašinović, prvoborac i jedan od organizatora ustanka u ovom kraju, rekao je da je u narodnooslobodilačkom ratu to bila “jedna mala a ubojita partizanska četa”. Dušan, čije ime danas nosi Osnovna škola u Bijelom Polju, bio je među prvim organizatorima narodnog ustanka i kao neposredni učesnik u borbama poginuo 1942. godine.
– Njega i Milonju Bubanju uhvatili su četnici u Dubovu, sproveli u Šahoviće pa u Kolašin, gdje su na Brezi kraj Kolašina i strijeljani, priča Drago.
Gajo je sa funkcije sekretara Transportnog preduzeća “Božidar Vlahović” u Bijelom Polju penzionisan u činu kapetana, a Rako teško ranjen na Sremskom frontu pod neobičnim okolnostima ostao živ, potom kao oficir službovao po Makedoniji i penzionisan kao potpukovnik. Mlada učiteljica Gina s puškom u ruci prošla strahote rata, a sa sanitetskom torbicom o ramenu i školskim dnevnikom u ruci kao učiteljica otvarala vidike novog vremena. U braku sa profesorom Radovanom Mešterom Gina je rodila Miloša (bio predsjednik bjelopoljske opštine), Milenu, Jova, Mirka, Milana i Marinu, današnju doktorku bjelopoljskog Doma zdravlja. Slava, Mara, Rade, Drago, od ranog djetinjstva do kraja života na raznim kursevima za emancipaciju seoskog stanovništva i u brojnim akcijama za obnovu ratom porušene i osiromašene zemlje.

– Želim da ovu priču o mojoj porodici proširim na priču o našem Ivanju. I kao radnik u nekadašnjem Transportnom preduzeću “Božidar Vlahović”, i kao dugogodišnji odbornik i kao vječiti lovac, poznajem ljude i krajeve, i znam da je malo naprednih mjesta kao naše Ivanje. Kad je ono tokom Drugog svjetskog rata ključalo na sve strane, činjene pljačke i zločini, ovdje u međusobnim odnosima niko nikom nije ništa napakostio. Naprotiv, tada kad je bilo najteže, čuvali smo i pomagali jedni druge. Znam i konkretne primjere i imena ljudi koji su jedni drugima sačuvali živote. Onda kad im je moglo biti da skidaju glave, oni su ih spasavali rizikujući svoj goli opstanak, priča Drago. – Da spomenem Ahmeta Hamidovića, Ahma Ćorovića, Šeća Ćorovića, Hivza Ćorovića, mojeg oca Đukana, Andra Obradovića, kuću Pavlovića… Pa kad smo nakon paljevine, ono iza rata, svi ostali na goloj ledini, u jednoj prostranoj pušnici nasred sela živjele su zajedno porodice Hamza i Hasa Hajdarpašića i moja familija. Odatle su gradili svoje zasebne savitke, kakve-takve krovove nad glavom. Jeste, jeste. Vremena se mijenjaju, a ljudi se prepoznaju po čojstvu, priča Drago, sjetno se prisjećajući brojnih detalja. A onda upoređuje ono poslijeratno vrijeme, sa ovim.

– Nikad se nije bolje živelo no danas. Ne bolje, no ni približno ovako. I jelo, i piće, i oblačenje, i udobno spavanje, i odmaranje… Da ti ne pominjem ovolika auta i mobilne telefone, e hej! Prvi autobus stigao nam je u selo novembra 1977. godine, divili smo mu se i gradili veliko slavlje, a danas gotovo da nema kuće ispred koje ne čuči barem po jedno auto. Doduše, mogla bi poljoprivreda biti i mnogo jača, kazuje Drago i spominje Seljačke radne zadruge, pa veliki projekat Poljokombinata “Bjelasica” sa ogledno-uglednim domaćinstavima, gdje je i sam bio jedan od aktera. Prihvatio je taj program, zahvaljujući tome napravio savremenu štalu, nabavio i držao do desetak rasnih, mliječnih krava, obezbijedio mehanizaciju za obradu imanja, godinama bio primjer uspješnog seoskog domaćinstva.

– Dvadesetak godina bio sam odbornik u bjelopoljskoj Skupštini opštine. Najviše sam se zalagao za unapređenje sela i poljoprivrede. A kad su doktora Asima Dizdarevića sa posla vrsnog dječjeg ljekara premještali u politiku, od 81 odbornika samo sam ja bio protiv. I sad mislim da sam bio u pravu, onakvog stručnjaka iz ordinacije premjestiti za govornicu, ajde molim te. I nije to bio slučaj samo sa Asimom, još je takvih primjera. Krenuli smo tada pogrešnim putem – da nam je politika preča od zdravlja i života.

Htio sam još nešto da kažem o našem Ivanju. Teško se može naći selo, i među onima što su znatno bliže gradu, sa toliko bistrih, mudrih, pismenih, obrazovanih ljudi, a da nijesu učili te velike škole. Dosta je imalo onih što bi mogli jednu opštinu ili državu da vode, a nemaju više od četiri razreda osnovne škole. To je živa istina, mogao bih sad poimenice da nabrojim bar 10-15 takvih ljudi. I među muslimanima i među pravoslavcima, uvjeren je Drago.

Mejruša
– Bila je, koliko se sjećam, 1942. godina, vrijeme kad je ovuda krstarila poveća grupa naoružanih pripadnika Muslimanske milicije, otud neđe od Biševa. U prostranoj kući Ahma Ćorovića sakriveno pet-šest komšijskih porodica Obradovića i Popovića, svi tu iz susjednog zaseoka Korijeni. Šta to nosiš, baba, upitaše oni ljudi Rakitu koja je u rukama imala nešto od hrane.
– Hoću Tomu, zbunjeno će Rakita.
– A Tomu! Hoćeš Tomu, reče? Tu se, znači, čuvaju Vlasi! Sad ćemo da vidimo ko se to tamo krije, povika jedan iz grupe, skidajući pušku s ramena. Uzalud su bila ubjeđivanja da u kući nema pravoslavnih, da je to samo svratila žena sa djetetom da se odmori. Dok je trajalo ubjeđivanje sa ženama, Ćorovići Meho, Hivzo i Husein-Sija, inače uvijek spremni, zauzeli su zaklone i s puškama na gotovs pozvali da se, već gotovo sa samog ulaza u kuću, vrate natrag i idu otkud su došli. Istovremeno, Ahmova sestra Mejruša, stasala đevojka, sa dvije bombe u rukama izašla je sa drugog ulaza i krenula prema Biševcima. Odmah su se vratili i prijeteći otišli preko sela. Takav njihov postupak bio je u ono doba rizičan, očekivao se napad narednih dana, pa su se Ćorovići organizovali i neko vrijeme čuvali stražu, kazuje i toDrago Korać.

Košuta
– Od dječačkih dana pa dok su me noge služile, išao sam u lov. Bio sam srednjoškolac kad sam ukrao Gajovu pušku i kera i pobjegao sa grupom lovaca. Negdje oko Bijelog Polja ulovio sam prvog zeca. A imalo je tada divljači – i zeca, i lisice, i divlje svinje… Neđe osamdesetih godina nađosmo tu gore u Ravnima mladu košutu, zaglavljenu i zanemoglu u dubokom snijegu. Puna dva mjeseca bila je u mojoj kući, mnogi iz okoline dolazili su da vide tu našu ljepoticu i mezimicu, a kad se oporavila i snijeg smanjio, predali smo je rožajskim lovcima, jer je došla sa tog terena. Nakon, zaboravio sam, možda posle 15-20 dana, ona im polomi nekakav prozor, pobjegne sa ogrljakom i uputi se ovamo. I kad hoće nesreća, negdje na Srđevcu između Ivangrada i Bijelog Polja, zgazi je auto. I sad mi je žao.

Božana
Iako poznat kao vrstan lovac, priznaje Drago da mu je daleko najbolji, životni “ulov” – supruga Božana. Iz Buđeva i iz poznate, ugledne porodice Popadić, Božana je znatno doprinijela i imetku domaćinstva i ugledu porodice. Od nje se imalo šta naučiti i u polju, i u kući, i na posetku. I navraćale su žene da je za što-šta pripitaju. Cijeneći joj mudrost i visprenost, komšija Ahmo je zvao po imenu poznatog bjelopoljskog advokata Kljajevića. A i sad već starica Buđevka ne krije uvjerenje da se srećno udala. Njihovi sinovi Predrag i Đukan takođe su cijenjeni Bjelopoljci i redovno sa svojim porodicama obilaze roditelje i veliko imanje u Ivanju.

izvor: KOMUNA