TRADICIJA I BISERI PORODIČNE PALETE – Željko Raičević

Lazovići – zografi i ikonopisci

Tradiciija i biseri porodične palete

Slikarstvo u Bijelom Polju ima dugu i bogatu tradiciju, a posebno mjesto svakako pripada slikarskoj porodici Lazović… Zavidan ugled i poštovanje koje su Lazovići uživali na prostorima njihovog djelovanja, naročito u crkvenim krugovima, zaslužili su prije svega svojom umjetničkom aktivnošću i zanatskom nadarenošću, čime su se predstavljali širom prostora bivše Jugoslavije…

Piše; Željko Raičević

Slikarsko umijeće porodice Lazović može se sa sigurnošću pratiti od sedamdesetih godina 18. pa do tridesetih godina 19. vijeka, zahvaljujući prije svega slikarstvu popa Simeona (1745 – 1814) i njegovog sina Aleksija Lazovića (1775 – 1837). Slikarski opus trećeg nastavljača umjetničke tradicije ove porodice – Lazara, nepoznat je i pretpostavlja se da su njegova djela izgubljena ili uništena. O njegovom slikarstvu se može nešto više saznati iz zapisa Nikoljačke kolekcije, u kojem se navodi njegov udio u stvaranju ove zbirke a pretpostavlja se da je jedna poznata ikona u ovoj crkvi njegovo djelo.

Zavidan ugled i poštovanje koje su uživali na prostorima njihovog djelovanja, naročito u crkvenim krugovima, zaslužili su prije svega svojom umjetničkom aktivnošću i zanatskom nadarenošću, čime su se predstavljali širom bivše Jugoslavije; od zapadne i južne Srbije, Starog Vlaha, užičkog, čačanskog i kosovskog kraja, preko centralne BiH, Sarajeva i Mostara, sjevera Crne Gore, Bijelog Polja i Pljevalja, pa do Boke i Dalmacije; Herceg Novog, Reževića, Baošića i Dubrovnika…

Zapravo, Lazovići su bili zografi i ikonopisci čiju je početnu fazu u slikarstvu karakterisao naglašen konzervativan stil slikanja, sa jakim tradicional

nim shvatanjima. Svoja znanja su prenosili s generacije na generaciju, što je bila karakteristika toga vremena, kada se cijenila tradicija i čista duhovna umjetnost… Ipak, na samom kraju 18. vijeka, pod pritiskom modernizacije u umjetnosti, osjeća se značajna promjena i u slikarstvu Lazovića, što se poklapa sa njihovim preseljenjem u Boku. U takvoj kulturnoj klimi nije se više moglo samo slikati starim i “prevazidjenim” načinom, pa su se i oni počeli prilagodjavati vremenu i prostoru u kom se nalaze, te prihvatati uticaje zapadnoevropskog slikarstva. Ustvari, Lazovići nijesu u potpunosti napustili stari stil, već su svoju dotadašnju duhovnu slikarsku vizuelnost raskošno obogatili tim novim uticajima. Takav stil se ponajbolje primjećuje u zbirci bakroreza iz Nikoljca, koja predstavlja jedinstvenu zaostavštinu kod nas. Ovakvim pristupom umjetnosti, oni su na određen način nagovijestili uključivanje crnogorskog slikarstva u tokove reprezentativnog evropskog slikarstva.

Imajući u vidu sve to, u potpunosti je prihvatljiva podjela koju su napravili neki istraživači njihovog slikarstva. Naime, podjela je napravljena u tri perioda : prvi do 1795., a karakteriše ga rad na ikonostasima i ikonama u jugozapadnoj Srbiji, sjevernoj Crnoj Gori i Starom Vlahu; drugi je opet značajan po zajedničkom i individualnom radu Simeona i Aleksija Lazovića do 1814. i, konačno, treći period, nakon 1914., koji karakteriše samostalan rad Aleksija Lazovića.

Bogata i vrijedna zaostavština slikarske porodice Lazović iz crkve sv. Nikole u Nikoljcu ne predstavlja jednu cjelinu i na osnovu nekih saznanja može se pouzdano tvrditi da je to samo dio njihove sveukupne slikarske i duhovne djelatnosti. Na osnovu ovakve konstatacije a po mišljenju nekih istraživača slikara Lazovića, može se izvršiti uslovna podjela ove složene i veoma značajne zbirke : Crteži svetovnog karaktera u kojima značajno mjesto zauzimaju anatomske studije noge i akt žene, kao i crteži nogu, ruku, glave, lica, tijela, torza i dr. , Slikarski predlošci (prepisi) sakralnog karaktera u slikanju ikona ili čitavih ikonostasa u kojim dominiraju tipovi Bogorodice sa Hristom, starozavjetni proroci, Jevandjelisti, kao i scene iz Starog i Novog zavjeta, Kopije štampanih knjiga, koje se nalaze u biblioteci crkve sv. Nikole u Nikoljcu, koje su Lazovići koristili u kopiranju minijaturnih scena velikih praznika iz ruskih jevandjelja. To su uglavnom knjige ruske štampe, bakrorezi iz biblija zapadnog porijekla, po kojima je zbirka iz Nikoljca jedinstvena na ovim prostorima. U njima prednjače scene iz Starog i Novog zavjeta kao što su ilustracije Hristovog rodjenja, Blagovijesti, Vaznesenja, Silazak Sv.Duha ( N.Zavjet) i Kit izbacuje Jonu, Čudo proroka Jone, David i Golijat, David i Samuolo ( S.Zavjet) i dr.
Na osnovu svega možemo sa sigurnošću ustvrditi da su slikari Lazovići, u relativno kratkom vremenskom periodu, stvorili veoma značajan umjetnički opus i da nesumnjivo predstavljaju preteču i ponos ne samo bjelopoljskog slikarstva, već i slikarstva na mnogo širem prostoru. Većina originala zaostavštine slikarske porodice Lazović danas se nalaze u Narodnom muzeju u Užicu, jedan dio u crkvi sv. Nikole u Nikoljcu, dok se 42 vjerodostojne kopije nalaze u izložbenim prostorijama Zavičajnog muzeja u Bijelom Polju.
Imajući u vidu grandiozno djelo ove slikarske porodice, Bijelo Polje kao njihova matica, treba sebi da stavi u obavezu sakupljanje svih njihovih djela i da u svrhu istih obezbijedi adekvatan galerijski prostor u kojem bi se organizovala stalna postavka posvećena slikarskoj porodici Lazović.

Monografija „Slikari Lazovići i njihovo doba“.

U okviru II Internacionalnih likovnih susreta „Slikari Lazovići“, a u izdanju JU Muzej Bijelo Polje, iz štampe je izašla monografija „Slikari Lazovići i njihovo doba“. Monografija predstavlja popularizaciju i afirmaciju likovne umjetnosti u Bijelom Polju kao i poštovanje bogate slikarske tradicije koju nesumnjivo ima ovaj grad, predstavljenu kroz slikarsko umijeće znamenite slikarske porodice Lazović iz druge polovine 18. i prve polovine 19.vijeka. Monografija se bavi stvaralaštvom slikarske porodice Lazović, čije dugogodišnje stvaranje predstavlja istinsku umjetničku tvorevinu i odanost ove porodice tradicionalnom umjetničkom stvaralaštvu. Takođe, ona se bavi njihovom kulturnom i duhovnom ulogom u prošlosti i danas, a posebno dijelom njihove zaostavštine iz Nikoljca (CrkvaSv. Nikole), koja je dio naše kulturne baštine i predstavlja kulturnu riznicu minulog vremena u kojem se težilo za vlastitim napredovanjem i učenjem slikarskog zanata u sredinama koje su bile izvan evropskih kulturnih tokova.
Monografija je nastala kao rezultat višegodišnjeg istraživanja i bavljenja slikarskim umijećem ove porodice istoričara umjetnosti – Dragiše Milosavljevića iz Užica, čija će promocija biti organizovana u okviru III likovnih susreta iduće 2021. godine.
U ovoj publikaciji, koja predstavlja izmijenjeno i dopunsko izdanje istoimene knjige koja je objavljena prvi put 2000. godine kao zajedničko izdanje Narodnog muzeja Užice, bjelopoljskog Centra za kulturu „V. B. Strunjo“ i pribojskog Doma kulture „Pivo Karamatijević“, prikupljeni su podaci i ilustracije iz novijih istraživanja kojima se nije raspolagalo prije dvadeset godina.

izvo:  KOMUNA