Gordan K. Čampar – APLAUZ ZA LEGENDE – Vladimir Barović – KAD ZLOČINCI POSTANU HEROJI, ČOVJEK SE OSAMI
KAD ZLOČINCI POSTANU HEROJI, ČOVJEK SE OSAMI
Čudna su današnja vremena; vremena u kojima se prolivena krv pretapa u ordenje, zločinačke radnje u podvige, a tuđe grobnice u dokaze patriotizma.
Jednima se pamti koliko su osvojili, koliko su spalili, koliko su ljudi natjerali da napuste kuće, koliko je mrtvih ostalo iza njihovih naređenja, koliko su pucali.
A Vladimir Barović ostao je upamćen po nečemu sasvim drugom; po tome što nije htio da puca u druge.
Dok se oko njega raspadala država i dok je rat halapljivo gutao posljednje ostatke razuma, Barović je imao ono što mnogi nijesu; granicu.
Ali granica nije bila između Crne Gore i Hrvatske, tu granicu nijesi mogao naći na karti, ona je bila u čovjeku, u njemu.
Sa jedne strane te granice stajali su čin, karijera i hijerarhija, a sa druge; ljudska savjest.
Tu počinje njegova veličina i naša vječita nelagoda.
Jer zločinca je lako poistovjetiti sa ratom, ideologijom, naređenjem, strahom, nacijom, Barovića je mnogo teže objasniti.
Ako je čovjek usred ratnog ludila mogao vidjeti čovjeka sa druge strane, čemu danas ovim drugim opravdavanja?
Zato Barović nije samo uspomena, on je ogledalo.
A ogledala su mnogo neprijatna kada pokažu ono što bismo radije sakrili, da se ne vidi.
Zločincima se mogu podizati spomenici, mogu im se pjevati pjesme, njihova imena mogu osaminjati na muralima, u ilici gdje odzvanja mnogo koraka.
Ali nijedan spomenik ne može oprati krv, niti jedna pjesma ne može vratiti mrtve, nijedna zastava ne može zločin pretvoriti u čast.
Barovićev izbor govori drugojačije: čast počinje tamo gdje čovjek odbije da počini zločin.
Admiralu ne trebaju spomenici od kamena, već pamćenje koje nikad ne blijedi.
