PORTRET – Marijana Maja Bulatović – DECENIJE U PLAVOM – Gordan K. Čampar
DECENIJE U PLAVOM
Dvadeset godina u plavom nije samo dio sportske karijere, to je život poklonjen dresu, svetinji, neizmjernoj ljubavi prema klubu.
Kada u priči pomenemo ŽRK Budućnost, evropske utakmice u uzavreloj Morači, generaciju djevojaka koje su od rukometa napravile najprepoznatljiviji simbol crnogorskog sporta, nameće se jedno ime, koje je postalo i dio njegovog imena: Marijana Bulatović, od milošte Maja.
Morača je bila dvorana gdje je utakmica tih djevojaka predovođenih kapitenkom Majom, postajala nešto više od toga.
Krcate tribine, grmljavina iz hiljade grla, razvijorene zastave, protivnik koji je došao kao izraziti favorit, ali poslije samo nekoliko minuta shvati da ne igra samo sedam na sedam, nego protiv cijele dvorane, jednog grada, i nesalomljive vjere da plavi na svom ognjištu mogu savladati svakog od reda.
U takvoj atmosferi Maja Bulatović je provodila najbolje godine svoje sportske karijere.
Bila je igračica, kapitenka, oslonac ekipe, ime koje raslo zajedno sa svojim gradom.
Nije kapitenska traka samo jedan mali komad materijala, često postane teža i od dresa.
Kapitenu pripada da govori kada drugi ćute, uzdiže kada utakmica počne da izmiče, preuzima odgovornost kada niko ne želi loptu i isprsi ispred ekipe kada poraz zaboli.
Zato se kapiten ne postaje samo odlukom stručnog štaba, to se postaje bezuslovnim povjerenjem, a Maja ga je neizmjerno imala.
Njena snaga nije bila samo u briljantnom umijeću i poznavanju rukometne igre. Bila je u karakteru, disciplini, osjećaju odgovornosti , samom prisustvu.
Na starim već požutjelim fotografijama sve to izgleda lijepo; ruke podignute prema huku dvorane sa peharom u rukama, osmijesi, niske medalja, novinski hvalospjevi, ali se ne vidi izmoždeno umorno tijelo, bol u ramenu, oteknut lakat, led na koljenu, poraz poslije kojeg moraš ustati i za koji dan ponovo izaći na parket, pred one iste ljude.
U dvadeset godina bavljenja sportom na vrhunskom nivou bude više takvih dana nego onih sa fotografije, zato se veličina jedne sportske karijere ne mjeri samo po evidenciji osvojenog nego i svojim trajanjem.
Nakratko je promijenila dres, grad, dvoranu, jezik kojim trener daje zadatke, ali Maji je nedostajala Budućnost, Morača, Podgorica i vratila se njima u zagrljaj, vratila se svome domu.
Došao je i taj dan kada smo bili uskraćeni da gledamo i bodrimo djevojku viteškog ponašanja na parketu dvorana širom svijeta.
Prihvatila se neke druge utakmice, promijenila samo mjesto na kojem je izgarala, bez semafora, publike, aplauza; u organizaciji kluba i ostvarenju sna koji kao igračica nije dosanjala
I sa tog mjesta se ostvario san plavokose djevojke; Budućnost je postala prvak Evrope.
Nijedna velika pobjeda ne počinje samo sa ljudima koji su tog momenta na terenu; počinje mnogo ranije, sa onima koji su postavljali temelje, sa pobjedama koje su zaboravljene, sa porazima iz kojih se učilo, sa navijačima koji nijesu prestali da vjeruju, sa djevojčicama koje su sanjale da zamijene Maju u najdražem dresu.
I jednog jednoga dana sve to prođe; posljednja utakmica, publika ode, svjetla u dvorani se ugase, dres postane uspomena, golovi se presele u statističke kolone.
Ali Maja ostaje; u prepričavanju, pamćenju, veličanstvenoj sportskoj besmrtnosti, u pitanju svakog ko je osjetio jezu u Morači:
Sjećaš li se kada je Maja igrala?
