IN MEMORIAM – Dragoljub Đuričić

Došlo neko vrijeme posoljeno mukom, strahom i neprizorom, pa odnosi sa sobom u crne skute, i to one najvrednije, one, što su imali što za reći, one, što su ostavili traga, djelom i vrednovanjem.

Šta će sada pozornice, kaldrme, prašnjavi plato u Cucama, u onom kamu gdje odzvanja jeka, bez čarobnjaka, bez čovjeka koji je razgonio oblake, dozivao sunce, u ljudima nalazio najbolje.

Zašto je ovo vrijeme tako, prokleto, probirljivo i opako.

Zar njegovi izrazi nijesu bili najbolja molitva, zar nije trebao da „ostari“.

Reče mi skoro, „nije mi do priče“, ja pomislih umoran je, pravi kuću, a on zbilja, meni dade poslednji intervju.

Jedan za drugim, a gromade, teško je to trpjeti, jedino mi ostaje da legnem, pored jednog od njih.