PORTRET – Predrag Mišo Obradović – NAČIN RAZMIŠLJANJA – Gordan K. Čampar

Predrag Mišo Obradović

NAČIN RAZMIŠLJANJA

Potrebno je vrijeme da nabrojimo titule Predraga Miša Obradovića:  profesor, doktor nauka, ministar, prorektor, rektor, professor emeritus a samo jedan tren da pojasnimo taj put, put od Lubnica do krovnog mjesta upravljanja Univerzitetom Crne Gore; neizmjerno i neosporno znanje.

Lubnice tada nijesu bile mjesto iz kojeg je put prema velikim univerzitetskim centrima bio ni kratak ni jednostavan, ali obrazovanje ima jednu osobinu koju geografija ne može potpuno ograničiti. Želju za daljinama u nauci Mišo je pokazivao kao dijete, kao dobar đak u maloj seoskoj školi.

Izabrao je matematiku, možda zato što je kao čovjek iz iskonski poštene porodice znao da u njoj nema približne istine, dokaz je tu ili ga nema, rezultat tačan ili ono drugo, između pretpostavke i reztultata postoji put kojim se sve to može provjeriti, poput date riječi.

Takav način razmišljanja Mišo je prenosio i izvan matematike.

Kada je počinjao njegov univerzitetski angažman, matematika više nije bila samo njegova nauka, postala je vrijednost koju treba prenijeti drugima.Njegova misija je bila naučiti druge da znaju više od njega. Uz mnogo truda, ponavljanja, pojašnjenja, sačekivanja, jer katedra nije mjesto da profesor demonstrira znanje nego umijeće da to prenese mlađim kolegama, a to je professor Obradović činio maestralno.

Nizale su se adrese na kojima je usavršavao svoje znanje, akademska geografija se širila a svaka sredina donosila neko  novo iskustvo, nakon čega je postojala samo jedna želja; vratiti se Crnoj Gori i darivati joj taj naramak znanja.

Predavao je matematičke discipline studentima različitih tehničkih i prirodnih usmjerenja; na Tehničkom, Elektrotehničkom, Mašinskom i Metalurškom fakultetu, Fakultetu za pomorstvo i Institutu za matematiku i fiziku, dokazujući tvrdnju da matematika nije potrebna samo matematičaru već inženjeru, fizičaru, pomorcu, mašincu.

Čitave generacije stručnjaka prolazile su kroz njegove učionice prije nego što su stigle do svoje profesije, bavio se usađivanjem razmišljanja koje će oni ponijeti sa sobom pa makar nikada u svojoj profesionalnoj karijeri neće ispisati ni jedan matematički dokaz.

Briljantno je dokazivao jednu od najvažnijih lekcija matematike: veliki problem rješava se nizom manjih, tačnih koraka a on je imao tačnu mjeru tom koraku.

U zlim godinama duboke jugoslovenske krize, raspada države, ratova u okruženju, sankcija, totalne ekonomske nesigurnosti, institucije su morale funkcionisati u okolnostima koje nijesu bile normalne.

Škola je morala otvoriti vrata svakog jutra, profesor je morao ući u učionicu, student na fakultet, prvak dobiti udžbenik.

Tada se Mišo prihvata ministarske funkcije, da bi uspostavio obrazovnu administraciju i stvorio uslove da svako dijete dobije obrazovanje.

Obradović je bio među ljudima koji su podržavali razvoj posebnog obrazovanja za učenike nadarene za matematiku i prirodne nauke, uključujući inicijative vezane sa matematičkom gimnazijom u Podgorici.

To je prirodno za matematičara, jer talenat se često vidi veoma rano, dijete riješi zadatak na način koji nastavnik nije očekivao, postavi pitanje koje druga djeca ne postavljaju, primijeti obrazac.

Tada obrazovni sistem ima obavezu da ga prepozna, jer talenat bez prilike može ostati samo neostvarena mogućnost.

Njegovo djelovanje nije ostalo ograničeno samo na univerzitetsku katedru, bio je i predsjednik Društva matematičara i fizičara Crne Gore, sa vječitom borbom da se matematika mora njegovati od najmlađeg uzrasta, kroz organizaciju stručnih društava, nastavnike, takmičenja, posebnu pažnju talentovanoj djeci a sve u svrhu da na fakultet stignu generacije spremne za ozbiljan naučni rad.

Funkcija rektora nije došla kao nagrada za prošlost nego kao odgovornost za budućnost.

Mišo je bio iznad svega svjestan da univerzitet nije samo skup zgrada, već zajednica profesora, istraživača, studenata i institucija koje moraju vjerovati da znanje ima vrijednost i tako se ponašao obaljajući tu važnu funkciju.

Period njegovog rektorskog mandata  nije bio jednostavan jer  kraj devedesetih i početak novog vijeka bili su godine velikih političkih, ekonomskih i institucionalnih promjena.

Univerzitet trebalo prilagođavati tom novom vremenu, razviti međunarodne veze, modernizovati nastavu, prilagoditi se evropskim modelima visokog obrazovanja a istovremeno sačuvati osnovnu akademsku funkciju univerziteta.

Doprinos  koji je dao  upravljajući Univerzitetom ne mjeri samo onim što su uradio tokom svog mandata, mjeri se onim što je nastavilo da funkcioniše poslije njega.

Emeritus, zvanje koje ima posebno značenje.

Jer funkcija prestane, mandat se završi, ključeve kabineta dobije neko drugi

Ali univerzitet profesoru daje do znanja da želi njegov ostanak u akademskoj zajednici i to  ne zbog trenutnog položaja več zbog onog što je dao.

Ipak iza svih tih funkcija Mišo ostaje matematičar a  mnogo prije svega toga; dječak iz Lubnica koji je od ranih dana žudio za naukom.

Između Lubnica i rektorata nema mnogo kilometara ako ih mjerimo na geografskoj  karti ali životna udaljenost je više nego ogromna.

Na jednom kraju: seoska škola, na drugom: vrh univerzitetske hijerarhije.

Između: Bijelo Polje. Beograd, Nikšić, Voronjež, Zagreb, magistratura, doktorat, bezbroj sati provedenih u učionici, ministrastvo, rektorat, hiljade radnih dana.

Kada bi se Mišov  život mogao napisati kao matematička jednačina, možda bi izgledao jednostavno: talenat (plus) obrazovanje (plus) rad (plus) odgovornost (jednako) korak   naprijed.

Na kraju profesora Obradovića  ne određuje broj funkcija koje je imao, ispunjene statističke  kolone o uspjesima, određuju ga generacije koje su prošle kroz njegovu učionicu.

Neki studenti zaborave formulu, riješiti zadatak, možda  i ocjenu, ali ne mogu zaboraviti porofesora u misiji da im usadi  način razmišljanja i odgovornost prema znanju.

Nije moguće ni zaboraviti taj njemu svojstven način humora i anegdotizacije doživljaja kojih je u društvu sa njim bilo na pretek.

Zato priča o Predragu Mišu Obradoviću nije samo priča o matematičaru, profesoru, ministru ili rektoru, to je priča o onome što obrazovanje i vjera u nauku  mogu učiniti sa jednim ljudskim životom.