PORTRET – Pero Nikčević – STUBIČKI DJEČAK NA PLOĆNIKU VELEGRADA – Gordan K. Čampar
Pero Nikčević – STUBIČKI DJEČAK NA PLOĆNIKU VELEGRADA
Ako postoji umjetnik koji je u vječitoj potrazi i traganju da pronađe svoje mjesto ali ne iz razloga što nije siguran gdje pripada, već samo za to što mu je svaki prostor tijesan, onda nam odmah na um padne Pero Nikčević.
Idući od Stubice preko Nikšića za Beograd, sa malim predahom u Amsterdamu, prvim boravkom u gradu svjetlosti, iskustvom stečenim u Americi i koferom punim razočarenja u povratku iz obećane zemlje, Reževići nude smiraj i primicanje bogu, nakon toga nakratko u Belgiji i opet njegov Pariz.
Naizgled, biografija čovjeka koji se naputovao a u biti životopis slikara koji je tražio čitavog života samo jedno mjesto; bezgraničnu slobodu.
I ponekad pretjera u njoj, ali koliko god ga osuđivali zbog toga moramo priznati da mu često i pristaje.
On je slikar, crtač, skulptor, bavi se kolažom, Njegov umjetnički izraz karakterišu snažna ekspresija, spontanost, sloboda improvizacije i suprotstavljanje grubog i nježnog, lirskog i strasnog. U njegovom stvaralaštvu značajno mjesto zauzimaju ljudska figura, posebno žena, kao i pejzaži povezani sa Crnom Gorom i zavičajem, oni isti pejzaži koji su uvijek putovali sa njim.
Taj rani susret sa Van Gogom, u tekstu nekih zalutalih novina, bio je presudan da slikarstvo postane njegov život.
Nije izabrao sigurnost, izabrao je umjetnost, a takav izbor rijetko donese miran život.
Na Akademiji je prikupljao ono što je mladom slikaru bila potreba; zanat, disciplinu, poznavanje forme, susret sa drugim umjetnicima.
Tokom sedamdesetih dolazi i iskustvo Amsterdama, svijet se otvarao. Crnogorski pejzaž više nije bio jedini pejzaž rađali su se novi vidici,
Evropske galerije, muzeji, slikarske škole, umjetnički pokreti i mogućnost da se hrli dalje.
Na vjetru se njihao suncokret.
Slijedi Pariz: grad koji je već imao svoje legende, ateljee, galerije, muzeje, Monmart i hiljade umjetnika žednih krvi u besomučnoj potrazi za sobom.
Taj njegov životni princip zadojen slobodom imao je visoku cijenu; nekad je to bio novac, nerijetko sigurnost, položaj i status u društvu, nekada i usamljenost, ali nije nikada htio izdati ono što je prepoznao kao svoj put.
Kao mlad čovjek koji je video svjetla Pariza, osjetio divlji zapad i evropsku umjetničku scenu odlazi iza manastirskih zidina, gdje ga umjesto gradske vreve sačekuje grobna tišina, umjesto galerija krš posut soljom, samoća na svakom koraku i prazno platno kao način postojanja, između discipline i pobune.
Jedan od najprepoznatljivijih motiva Nikčevićevog stvaralaštva jeste žena; tijelo, pokret nabijen erotikom, nježnost, snaga, nemir i strast.
Jedan od njegovih ciklusa nosi naslov „Žena i knjiga“.
Neobičan spoj, tijelo i riječ, erotika i misao, otvorena knjiga i ženska figura.
U tom ciklusu, žena i knjiga ulaze u isti intimni prostor umjetnikovog crteža, možda zato što knjiga i žena imaju nešto zajedničko; ne otkrivaju sve na prvi pogled.
Nikčević je jednom svoj odnos prema umjetnosti sažeo mišlju; da nije on izabrao umjetnost, već da je umjetnost izabrala njega.
Možda upravo ta rečenica najbolje objašnjava njegov neobičan životni put.
Čovjek koji umjetnost samo izabere može je jednog dana i napustiti, ali kada umjetnost postane način života, od nje se nema gdje pobjeći. Može se promijeniti država, grad, atelje, tehnika, platno; ali potreba ostaje.
Potreba prepuna spontanosti, unutrašnjih nemira, snova punih košmara, neograničene slobode improvizacije i želje; samo da bude puno treptaja.
Zato priča o Peru Nikčeviću nije samo priča o slikaru, to je priča o čovjeku koji je mnogo puta mogao izabrati mirnije more, ali nije.
Njegov život nije tekao između Stubice, Pariza i natrag, njegov pravi put vodio je između dvije mnogo udaljenije tačke: između pripadanja i slobode.
