Gordan K Čampar – APLAUZ ZA LEGENDE /6/ – Milan Radović – Kako zagrliti nebo

Rođen sa pogledom u visine, plesao po Nebeskim notama, čitav život bio na ivici i sa jedne od njih otisnuo se u legendu, sa ivice stremljenja da ode koji metar više, sudbina je htjela da poslednji let sokola Milana Radovića bude, pad.

Od Olimpa – Mitikas 2917 m.- preko – Akonkagve 6962 m. – inače najvećeg vrha južne i zapadne hemisvere, u zemlji gaučosa, pa redom postavljajući zastavu Crne Gore na – Mon Blanu 4810 m. – , te – Manaslua na 8163 m -, sa kojeg se svaki četvrti putnik ne vraća kući, do prokletog – Khan Tangrija 7010 m -, na graničnom masivu Tjan Šenu, koji razdvaja Kinu i Kirgistan, tekla je maršruta našeg planinskog diva, što na čelu vodeći, što začelju hrabreći svoje saborce u obračunu sa nebeskim svodovima.

Sa pogledom u bjelinu, što su anđeli ogrnuti njom, sa plavetnilom iznad oblaka, sa smrću na rukohvat, sa snagom da se pobijedi strah i slijedeći korak bude duži bar za mah, tkali su se snovi dječaka iz Plužina.

A same riječi koje je znao govoriti;
– Doživjeti blizinu neba, prkositi životu i smrti, hodati, čekati, ugrejati hladnu dušu, rashladiti uzavrelu krv, umirati pred ljepotom i živjeti pred stihijom, biti sam, a pobijediti otuđenost, možeš samo na planini, u gorskim vrletima, na stazama koje brišu mećave a pamte zvijezde i uspomene -…
su opis te niti što koraci prema nebu znače zanesenjacima u visine.

Baveći se podvizima, i zvanično je dobio priznanje – Podvig godine 2009 godine – od Opštine Danilovgrad.

Pošaljimo aplauz, možda ne odjekne do tog ledenog brijega, ali će  makar čuti, u znak podrške njegovi  Visokogorci, na čelu sa svjedokom poslednjeg leta, Aleksandrom Đajićem.

piše:  Gordan K Čampar