FESTIVAL KRATKE KNJIŽEVNE FORME ZATON 2020 – Žanka Milić – Gurabija
GURABIJA
Pričalo se da su ga vile jednog Ilindana od sedefa izvajale i u svilu povile, a potom mu dale ime Ilija. Zatim su ga poklonile majci Ikoniji. Ilinsko sunce ga je okupalo, gora lišćem obukla a livada cvijećem zakitila.
I ličio je na vilu bijelu, ili na gordu Ljubišnju na kojoj je rođen, gdje je stasavao i po čijim je kosatim stranama svoje stado napasao. Na onu Ljubišnju čiji su opojni miomirisi ljekovitih trava omađijali starog Hercega Stjepana i naveli da u blud ugazi i grijeh počini. Stasit kao jelika, plećat i jedar kao Ljubišnja, bistar kao njeni izvori. Kada bi opisivali momačku ljepotu, govorili bi: lijep kao Ilija Ikonijin, pametan kao Ilija, radan kao Ilija. A još kućić i odžaković. Njihova je kuća od pamtivijeka odisala ljudskošću i poštenjem. Mogao im je čovjek i krvave ruke povjeriti, a da to niko ne sazna, da bude kao u zemlju zakopano. Nije mu bilo ravnog između Tare i Lima. Postao je nedosanjani san, ustreptali uzdah, neostvarena želja djevojačka. Svaka bi se rado njegovom ponjavom pokrila, njegova ata timarila, njegove roditelje u ruku cjelivala, u njegovim livadama umorna odmarala.
Sve su sanjale, ali je Jaglika bila najupornija. U dugim, ustreptalim noćima, djevojačka vrelina plela je tamni vilajet snova. I isplela ga je. Taj vilajet zvao se – gurabija. Riješena da doživotno zasladi Ilijinu dušu, Jaglika je napravila gurabiju. Išarala je viljuškom u obliku krsta, u sredini utisnula lokum. A zatim joj je šapnula nešto samo njoj znano. Gurabiju je uvila u vezenu maramicu i upakovala u svoja uzavrela njedra. Zatim je za svojim stadom iskočila uz Ljubišnju da bi uručila slatki dar, opijena sladostrasnim snovima i djevojačkim fantazijama o čarobnoj moći najljepšeg slatkiša, o svome mjestu u budućem domu.
Pronašao je Ilija gurabiju istog dana, kažu baš na onom proplanku na kome je grešni Herceg okrenuo konju potkovice naopako, kako bi sinu utekao. Pronašao je, ali je nije odmah pojeo, već je ispod jastuka gurabiju ostavio, kako bi ga noću podsjećala na vrelinu Jaglikinih njedara. U kratkim ljetnjim noćima, ophrvan umorom, sa gurabijom ispod jastuka, sanjao je Ilija kako mrsi kose i u rukama drži dvije oznojene žive lopte u kojima skakuću nabrekli damari, dok Ljubišnjom odjekuje muzika čaktara. Noću je sanjao, danju je san pretakao u javu. A onda jednog dana riješi da gurabiju pojede, ne bi li odagnao svoje slatke snove koji počinju zavađati njegov razum i srce.
Izjavi stado na Ljubišnju, sjede na kamen i iz obravnice izvadi gurabiju. Prvo je očima pomilova, pa je onda razlomi. Razočara se, jer se gurabija bijaše upaučila, i Ilija je, ljut na sebe što je nije ranije pojeo, baci Garovu, svom vjernom pomagaču u čuvanju stada. Garov je halapljivo pojede, a potom kao metak odjuri preko kose, čobanici Jagliki i umiljato cvileći poče se motati oko njenih nogu. Pričalo se da se Garov nije više odmicao od Jaglikinog praga i da je tamo proveo čitav svoj život.
Kao da se tada mače nekakav povez sa Ilijinih očiju, kao da mu je Gospod šapnuo tajnu gurabije, osvijestio se Ilija i najavio stado kući. Usput se prisjetio majčinih riječi da vranje gnijezdo ne rađa sokola, da sa zapada sunce nikad nije izgrijalo. Zato odluči da zaboravi Jagliku i da prosi šćer seoskog prvaka Trivuna. Sve ovo čuva u svom ljetopisu Ljubišnja.
Ne jezde više Ljubišnjom svatovi na bijesnim atima, ne bleje jaganjci, ne buču bikovi, ne pjevaju čaktari. Opustjeli su katuni, zarasle staze i puteljci, hajduci je napuštili i preselili se u pjesmu. Ne odjekuje odavno dozivanje Jaglike i Ilije, ali stoljetni borovi, iskusni virtuozi, uz kamernu pratnj trista vrela koja je vila izbrojila, vezu romanse minulih vremena. Na proplanku stoji uzvišenje u obliku gurabije, ali se to mjesto ne prozva Gurabija, već Dernečište. Dernečište priča još jednu neispričanu romansu, legendu o svom imenu.
ŽANKA MILIĆ