FELJTON – MOJ UČITELJ ( 5 ) – Ranka Ivanović – Sjećanje na učitelja Sava

Sjećanje na učitelja Sava

Bile su to davne osamdeset i neke, kada su me spremali za školu, a ja još uvijek, maleno plavo dijete. Reče mi majka da će mi učitelj biti čika Savo. A, čika Savu je znalo, svako iz sela dijete, jer svaku noć dok je šetao niz seosku cestu i obalom pored Lima, on je otpozdravljao, i starom i mladom. Za nestašluke nekad čvrgu dijelio umjesto pozdrava, i dobro je bilo kad nam kaže da nas neće reći tati. Sve babe i dede su se ponosile kada bi im unučići petice kući od čika Sava donosile, važilo je pravilo da je strog, ali pravičan.

I tako dođe prvi dan početka škole, ostavi me majka isped učionice, a ja sa brigom u glavi, gdje ću sjesti i ko će mi biti prvi drug u školskoj klupi i dal´ će me zagrliti, čika Sava, jake ruke. Od zagrljaja ništa nije bilo, jer je u školi postojalo neko pravilo, pravilo da se zna ko je učitelj a ko đak i da u školsko dvorište čim kročite poštovanje i počast prema učitelju i školi, imate i date. Prvo zvono, prvi čas, mi maleni na noge skočismo i u glas povikasmo:

– Dobar dan učitelju -!

Poželio nam je da budemo dobri đaci, postanemo dobri ljudi i svakog trena vjerujemo u to. Tad nijesmo mi tako maleni ništa o tom znali, ali kroz život sam se sjećala tih njegovih rijeći i danas ih govorim svojoj đeci.

Već sledećeg dana počeli su pravi školski dani, od kosih do pravih, uz stalnu brigu kako da se nešto loše ne napravi, a sve uz pomoć jakih učitelja Sava ruku. Uz slova, brojeve, razne crteže i igru na poligonu prolazili su školski dani. Znao je da nas i na odmoru krajičkom oka iz zbornice prati. A kad bi u učionicu ušli nestašne bi znao za uši povući. Dobre đake nije htio mnogo hvaliti, vjerujući valjda, da će se od hvale pokvariti.

Bila su to ona vremena prava, kad su đeca poslušna bila, i gdje ljubav i zahvalnost učitelj i kroz kritiku je mnogo veću znao dati, nego što je i u nečijem srcu moglo da stane. Prvi, drugi, treći i četvrti razred za čas prođoše, već su nam u susret umjesto učitelja Sava nastavnici razni i nepoznati dolazili. Teško je bilo rastati se od njegovih lijepih riječi i ruku, tog dana sam u grudima i dan danas se sjećam tog osjećaja, osjetila neku muku. Poželjela sam opet zargljaj njegovih ruku. Poželio je i on nama dalju sreću, da će dnevnik gledati i ako ne budemo dobri đaci, da će nam prijekor dati . Znao je on zašto to govori, kako ne bi smo popustili, jer su nas čekale ozbiljne lekcije i nije bilo baš tada lako ređati u većim razredima petice, mada je poslije, njgovom rukom upisanih, lakše bilo do njih doći.

U petom je već bilo lakše kad ga u nekoj od šetnji sretnemo na obali Lima, a on nas priupita:

– Da li je sve u redu, ima li kakvih problema -, odahnuvši kada kažemo da ih nema.

A, kada bi’ se kojim slučajem, na nekog požalili njegov osmjeh bi’ nam ulivao vjeru, a dodir koščate ruke po kosi, davao snagu.

Kad je za upis u srednju školu, trebalo izbor napraviti, znala sam da će mi moj učitelj Savo najbolji predlog dati.

Uslijedile su godine kad je iz sela trebalo na fakultet krenuti, u susret nekim novim izazovima. Sretala sam ga rijetko kada u zavičajem pođem. Njegove šetnje bile su sve ređe, slabio je, postajao tiši, ali smo ga svi pomno slušali, sve dok mi jednog dana nijesu javili, da se preselio na neko bolje mjesto, kakvo i zaslužuje.

Često se sjetim njegovih riječi, jakih ruku i strogog izraza lica, iza kojeg se, krilo mnogo ljubavi. Bacim pogled k’ nebu u nadi, da je ponosan na svu đecu, i na mene, koju je naučio kose, prave, slova i brojeve, te kako kroz život kao ljudi plove.

piše: Ranka Ivanović