KOLUMNA – Gordan K Čampar – Mač ne vadi ako nećeš da siječeš

Pjesnik, čovjek drugojačijeg soja, sa nemirom koji vlada sa njim, sa pravdom samo njenu znanom, tihom revolucijom u sebi, zgužvanim kapotom na sebi, dugmeta zakopčanog na pogrešnom mjestu, izvirelog prsta kroz čarapu, stavom nepomirljivim ni sa svojim a kamoli drugim, gledanjima u daljinu, možda malo u sunce ako je blizu, obično daleko.

Priča za sebe, u svijetu obojanom po svojoj koloritnoj karti, sadržajem od ushićenja do bijesa, jeza tako blizu, osmijeh skoro zaleđen u nekom stihu, skoro pa da na njega i ne liči, k’o da je predodređen da pati i olovku umače u tugu, pa ta priča ispričana u – sebe -, dobije oblik na nekom otrcanom papiru.

I tako vjekovima, revolucije, bune, apsane, giljotina, bijela košulja sa kapljom krvi na njoj, ponekad i neka žena što opi mozak, sve u svemu, tako.

I nakon toliko vijekova, sada, nikad više pjesnika, a manje pjesama, ništa od onog nabrojanog, samo neko cmizdrenje, neartikulisni vapaj, borba za sertifikate koje iskreno rečeno ne razumijem, prije se sertifikat davao na Mašinskom fakultetu, sada po nekim odajama po Australiji, Kolumbiji, Emiratima i ko zna na koliko takvih mjesta, udarila sujeta u glavu, ramena počela da popuštaju od tapšanja.

Nije kasno, kažu ama baš nikada, da presložimo sve ovo u sebi, nađemo pravi put do kvalitetne literature, to je zamak u koji se teško ulazi ali nikada ne traži kapija za izlazak, moramo biti elementarno pismeni, a ako nijesmo, potražimo pomoć, bez stida od onog koji to bolje zna.

Spasimo od sebe još ovo malo preostalih stihova, od brutalne najezde, pjesnika koji ih troše onako usput.

Bez namjere da nekog odvratim od pjesništva, naprotiv, samo da mu otvorim oči, kako to treba raditi ili se tog mača, bataliti.

Mač ne vadi ako nećeš da siječeš.