NEKOLIKE RIJEČI O ISTORIJI, KULTURI I JEZIKU ROMA – prof. dr Miodrag Jovanović

NEKOLIKE RIJEČI O ISTORIJI, KULTURI I JEZIKU ROMA

U osnovama romske kulture počiva jedan prepoznatljiv način života: pogled na svijet koji afirmiše čovjeka i životne vrijednosti među kojima je na prvom mjestu sreća. Sreća ima u kulturi Roma centralni značaj i najvažniju ulogu u životu ljudi te zajednice, koju pominju od kolijevke pa do groba. Prema vjerovanju Roma, Urme, ili Suđaje određuju koju će sreću imati čovjek u prvoj sedmici po njegovom rođenju, i zavisi od određenih dana u kojima je dijete rođeno. Urme su najnaklonjenije djetetu koje na svijet dolazi u četvrtak ili nedjelju, posebno u zoru, dakle uoči izlaska sunca. Simboli sreće mogu biti razne stvari: biljke, životinje, znaci, slike božanstava itd. Od ostalih simbola Roma, ljubav i sloboda, zauzimaju takođe centralno mesto. Proljeće je u romskom narodu, koji uglavnom samo sanja o svom toplom domu, najomiljenije godišnje doba – zato proljeće u romskoj poeziji miriše, diše, liječi sve rane. A zima koju prate blatnjavi putevi i hladni vjetrovi, u čergama i udžericama, najveći je neprijatelj ovog naroda. Romima je u krvi da lutaju dalekim putevima. Riječi kuća i dom kao da ne postoje – za Rome je čerga jedina izvjesnost, u čergi se događaju i radosti i tuge.
U romskoj kulturi smisao čovjekovog postojanja nalazi se u riječi “biti čovjek”, a ne u riječi “imati”, a sam život Roma je pokazao da se i bez države i teritorije mogu održati vlastite vrijednosti, u prvom redu, jezik i kultura, bez obzira u kojoj se zemlji nalazili.
Jezik je ključ za proučavanje istorije i kulture Roma, on otvara nevidiljiva vrata prošlosti ovoga naroda od njihove pradomovine do prostora na kojima sada žive. O istorijatu Roma ne postoje značajni pisani tragovi, naročito ne oni koje su Romi ostavili, tako da je proučavanje njihovog jezika najsigurniji put za istraživanje i rekonstrukciju kultutre i prošlosti ovog naroda. Romski jezik je jedina „knjiga“ koju je ovaj narod sa sobom ponio iz prapostojbine Indije, i sačuvao do dana današnjeg. Romski jezik i njegovi dijalekti srodni su jeziku plemena Dardi i Kafistranu, kao i jeziku plemena Hidukušu u Indiji. „Romani chib“ predstavlja kolektivnu memoriju i svjedočanstvo o njihovom shvatanju svijeta, ali i sebe samih. Njihov jezik je inventar materijalne i duhovne kulture, kojoj su nekada pripadali, a istovremeno sadrži elemente kulture drugih naroda, sa kojima su dolazili u dodir tokom svojih dugih seoba. Dakle, za opstanak Roma podrazumijevala se sposobnost i spremnost prilagođavanja novim zajednicama i kulturama na način koji je omogućavao da se preživi, a ne izgubi vlastiti identitet.
Romi nemaju sopstvenu, na svom jeziku pisanu istoriju koja bi zapisivala etničke junake, slavne događaje ili poraze i u kojoj bi se ispoljio njihov sopstveni odnos prema događajima iz prošlosti. Nije to samo posljedica nemanja pisanog jezika, nego svojevrstan stav Roma prema vremenu i istoriji; gdje se vidi određena nebriga ili nedostatak potrebe za zadržavanjem onoga što prolazi, za pamćenjem prošlih događaja makar i u vidu legendi ili mitova. Kao da se Romi tako mire sa od Boga datim tragičnim usudom, koji im je izgleda predodređen, da ovaj narod vječito strada i pati. Da li je u pitanju romska karma sa kojom su iz Indije krenuli da vječito skitaju po svijetu? No, takav život nije samo tuga već i privilegija. Romske zajednice, kao nomadske, suprotstavljene su sjedelačkom društvu, jer i danas veliki dio Roma vodi ili se trudi da vodi nomadski stil života. Ipak, sjedelačke grupe Roma na Peloponezu potvrđene su u istorijskim izvorima već u XIV vijeku.
Romi su od trenutka pojave u srednjevjekovnoj Evropi sačinjavali stranu zajednicu. Pored viševjekovne egzistencije među evropskim narodima oni nijesu isticali teritorijalne pretenzije, nikad nijesu težili za svojom državom, ali nikad nijesu potpuno zaboravili ni svoju prapostojbinu. Sve do danas ostali su zajednica etničkog grupisanja, izdiferencirana i iznutra podijeljena bez formirane zajedničke nacionalne svijesti. Otuda u tradicionalnim romskim pričama i legendama nemamo mnogo etničkih heroja, značajnih datuma, događaja ili mjesta koja bi bila okružena specijalnom pažnjom i pamćenjem. Počeci takvog procesa, koji podstiče potrebu posjedovanja sopstevene istorije, datiraju tek od tridesetih godina XX vijeka, od formiranja panromskog pokreta, čiji je cilj, između ostaloga, ustanovljavanje osnovnih nacionalnih simbola: romske zastave i himne, a takođe i težnja ka strvaranju književnog jezika Roma, koji se zove romani čhib. Zastava i himna Roma su ustanovljene na I Svjetskom kongresu Roma koji je održan u Londonu 1971, a Deklaracija o standardizaciji romskog jezika na IV Svjetskom kongresu Roma 1990. godine u Varšavi. Ali to je još uvijek pojava sužena na romsku elitu. Dakle, Romima je bila dosta strana potreba za istorijom, a ta potreba javlja se tek danas zahvaljujući romskoj eliti koja skoncentrisana u organizacijama koje u podijeljenoj i unutar etnički izdiferenciranoj zajednici hoće da stvore osećanje nacionalne zajednice.
Pojam Rom nije podrazumijevao, utvrđivanje svojeg porijekla, prihvatanje i kultivisanje pamćenja predaka, vjernost prema nasleđu i tradiciji nego je više označavao stil života i djelovanja stalno na granici dva svijeta, sopstvenog i stranog. Istorijsko pamćenje iskustava očigledno je oblikovalo kolektivnu svijest, a znaci te svijesti sačuvali su se u folkloru (pjesmama, bajkama i poslovicama), ali folklor Roma, nije mogao zamijeniti istorijsku svijest. Vjerno oslikavanje scena iz života Roma ne bi se moglo zamisliti bez atmosfere Đurđevdana. Evo, kako ovaj najveći romski praznik vidi pjesnik Ivan Toskić: Prođe Đurđevdan. Svi su se najeli / i pozaspali / Đurđevak u dvorištu stare kuće / miriše na san, na mladu i nevunu dušu. / Rumenilo ruža se stapa sa hukom potoka. / Mirišu polja trava. / Konji nemirno udaraju kopitama, / čekaju kad će krenuti na put. А niko ga ne umije proslaviti kao sirotinja: Kada se sirotinja sprema da proslavi praznik, nema veće radosti i sreće u mahali. Djeca trče, igraju se, gurkaju jedni druge, a žene izađu pred prag kuće i govore glasno i radosno o predstojećem prazniku. Samo da znaš kako je sirotinji, kad dobiju mrvicu sreće. Veseli se srce njihovo. Iskreno. Iz duše.
U slučaju Roma nije dovoljno funkcionisala svijest istorijskog kontinuiteta iz kojeg bi proisticala svojevrsna prava na viši status u državi. Pamćenje porijekla nije dosezalo dalje od trećeg pokoljenja, međutim, s druge strane, bilo je razvijeno pamćenje kruga rodbine i srodstva. Ova temeljna veza rodbinstva imala je svoj razlog postojanja; što je bivala snažnija i što je obuhvatala širi krug Roma time je jedinka bila bolje obezbijeđena i slobodnija u odnosima sa neromima.
Za primjer, koji pokazuje relativizovanje prošlosti, odnosno drugačijeg pogleda na prošlost kod romske populacije, mogu poslužiti neki rituali vezani za smrt. Odnos prema umrlima, dakle, prema precima, jeste odnos prema vremenu i prošlosti. U kulturi Roma smrt isključuje jedinku iz svijeta živih, istovremeno fizički i simbolički. Nema, dakle, potrebe pominjati njeno ime ili izazivati uspomene. Umrli u vjerovanjima Roma posjeduje negativnu moć koja može da izazove bolest pa čak i da prouzrokuje smrt. Zato, kao u slučaju engleskih Roma i nekih grupa sa evropskog kontinenta, ne samo da nijesu izricana imena umrlog nego su najbliži srodnici bili obavezni da čitavu godinu stalno putuju i za to vrijeme su se trudili da ne idu na mjesta koja je umrli poznavao. Činili su to da bi izbjegli njegovu negativnu snagu koja se materijalizovala na tim mjestima. Nije bilo potrebe za kultivisanjem pamćenja predaka. I romski jezik ispoljava u svojoj strukturi taj neobičan odnos prema vremenu. U nekim dijalektima karpatskih Roma, Lovara, ne postoje posebne jezičke kategorije koje označavaju juče i sjutra. Jedna riječ – tajsa (tehara) preuzima oba značenja u zavisnosti od gramatičke strukture i glagola upotrijebljenog u rečenici. Na primjer, tajsa somas (juče sam bio) i tajsa javava (sutra ću biti), što govori o svojevrsnoj neodređenosti budućega i prošloga vremena; postoji samo sadašnjost – ima tu nečeg važnog za razumijevanje filozofije života Roma. Ispitivanja romskih jezika su pokazala da je njihov rječnik skučen, ali da gramatička struktura ovog jezika ipak svjedoči o postojanju nekog složenijeg načina izražavanja.
U samoj Indiji preci Roma, ako su i sačinjavali jednorodnu jezičku i kulturnu grupu (što je diskutabilna konstatacija), nijesu bili predmet posebnih interesovanja, niti se romsko pitanje ni do danas na temeljan način postavlja. Po mišljenju, Mirgea i Mruza, koji se dugo bave tradicijom i jezikom ovog naroda, Romi kao grupa sa sopstvenim kulturnim svojstvima, i pod tim imenom, nastali su izvan granica Indije i to ne ranije nego što su se našli na razmeđi Azije i Evrope. Tek je Evropa, vele pomenuti autori, suočena sa njihovom različitošću, dala indijskim emigranitma specifičan naziv Romi. Termin Cigani koji se koristio, ali i dan danas koristi za Rome, nastao je od grčke riječi Anthiganen, kojom je u 11. vijeku označavana jedna jeretička vjerska sekta – Anthigani.
U kulturi naroda romskog poseban značaj imaju predstave o čistom „užo“ i nečistom „marime“. Razlika između “čistog” i “nečistog” ima veoma veliki značaj u kulturi i životu Roma. Na osnovu predstave o “čistom” i “nečistom”, koja je proistekla iz njihovog prastarog vjerovanja i života u Indiji, Romi se identifikuju kao etnička grupa, orijentišu u svijetu i interpretiraju ga, mobilišu svoje socijalne snage u cilju postizanja određenih ciljeva, stvaraju kontrolne ustanove i mehanizme i koriste razne stvari i simbole, koji imaju integrativnu ulogu i funkciju. Romi imaju svoje institucije i običaje koji regulišu međuljudske odnose, kao što su na primjer pozdravi, pokloni, gostoprimstvo, udvaranje, posjete, šale, zajednički rad, vođenje računa o starosnim razlikama, maniri, gestovi, porodične proslave, zabrana incesta, seksualna ograničenja, običaji povezani sa pubertetom, praćenje trudnoće, dojenje, odbijanje od dojenja, tuga, običaji vezani za sahrane, rodbinu, itd.
Materijalna i duhovna kultura Roma, iako oni na ovim prostorima žive više od deset vjekova, još je nepoznanica, čak i za naučne radnike koji se ovom problematikom bave. Običan svijet, a nerijetko i oni koji sebe smatraju obrazovanim, o Romima uglavnom znaju samo ono što se o njima moglo saznati putem zabluda, predrasuda i neistina. Ako se želi promijeniti odnos prema romskom narodu, onda se itekako mora raditi na upoznavanju svega onoga što romski narod čini sličnim, ali i različitim od drugih naroda. Umjetnost je najbolji put da se izgrade mostovi prijateljstva, razumijevanja i poštovanja prema Romima, umjetnost će otvoriti romsku dušu i sav kolorit romskog života, kao što Rome Crnogorcima približava pjesnik i humanista Ivan Toskić. A on poručuje da je dosta nehuman odnos prema Romima oštra osuda savremenog čovjeka koji praveći tako grijeh u ovozemaljskom životu ne misli na besmrtnost i Božje zakone, prema kojima smo svi jednaki pred Bogom i on će nam jednako pravedno suditi.
Vremena koja su pred nama, što se tiče romske i crnogorske istorije, kulture i jezika, moraju da budu obilježena procesima zbližavanja naroda, čemu doprinose sve aktivnosti koje vode ka boljem i potpunijem upoznavanju romske materijalne i duhovne kulture na ovim prostorima. Tako će i neromi istinski razumjeti svu ljepotu i kolorit života Roma.