Božidar Proročić – POSVEĆENOST PEDAGOGIJI I ISTORIJI ZDRAVKA PEJOVIĆA

POSVEĆENOST PEDAGOGIJI I ISTORIJI ZDRAVKA PEJOVIĆA

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Postoje oni prosvjetni radnici koji sebe utkaju u najljepše vrijednosti prosvjete, pedagogije, ali i istorije. Jedan od velikana prosvjete grada Cetinja ali i Crne Gore je prof: Zdravko Pejović. Časni put ovog profesora istorije-geografije i intelektuaca je započet danom rođenja sada već daleke 1949 godine na Cetinju u porodici oca Stevana i majke Jelene (rođene Radunović). Odrastao je u porodici koja je baštinila antifašizam i slobodarske tradicije sa ljubavlju prema jedinoj majci i domovini Crnoj Gori. Osnovnu školu ,,Marko Mašanović” i gimnaziju ,,Đorđe Lopičić” završio je u svom rodnom gradu. U Nikšiću je ne Višoj pedagoškoj školi 1972 godine završio istoriju-geografiju.Ko prosvjetni radnik je predavao istoriju u svim osnovnim i srednjim školama na Cetinju u periodu od 1973-2013 godine kada odlazi u zasluženu penziju nakon punih četrdeset godina radnog staža.

Ljubav prema prosvjeti i istoriji nesebično je dijelio sa svojim mnogobrojnim generacijama đaka. U osnovnoj školi ,,Lovćenski partizanski odred” nije bilo omiljenijeg profesora od njega. Zdravko Pejović je uvjek bodrio podržavao, poštovao, i volio i borio se za sve đake. A đaci su zbog njega voljeli časove istorije i istoriju kao sam predmet. Veliki mislioci intelektualci i profesori poput Zdravka Pejovića i oni koji su svoj životni rad posvetili đeci, najbolje mogu da kažu šta je to vaspitanje. U njihovim mislima postoji istina koja je ujedno istina za sve nas. Marija Montesori ljekarka prosvjetni radnik i pedagog jednom je zapisala: ,,Naša đeca – to je naša starost. Pravilan odgoj je naša srećna starost; loš odgoj je naša buduća nesreća, naše suze, naša krivica pred drugim ljudima, pred čitavom zemljom.“ Upravo takav je pristup imao prof: Zdravko Pejović prema svima nama dajući nam kroz prizmu pedagogije zrnca mudrosti, znanja, istorije i ljubavi koja smo mi nesebično kao đaci usvajali. U prosvjeti pored znanja, umijeća, i vještine treba pokazati onu iskrenu i dobru stranu svake ličnosti. Zdravko Pejović nas nikada ni po kojim osnovima nije razdvajao ni dijelio svi smo bili njegovi i dobri i loši i vaspitani i nestašni uvjek sa puno harizme pored ljubavi prema istoriji prenosio nam je ljubav i prema životu. Ako je neko zaista iz dubine duše uspijo da uđe u srca đaka onda je to on uspio.

U osnovnoj školi ,,Lovćenski partizanski odred“ generacija 1979 bila je jedna od najboljih generacija te škole. Nizale su se brojne nagrade, priznaja i uspjesi učenika koje je prof:: Zdravko Pejović pripremao i vodio na takmičenja iz istorije i šaha i to ne samo u Crnoj Gori već i van njenih granica. Nizale su se i brojna lijepa prijateljstva, druženja ali i anegodote sa časova istorije. Prenosio je onaj najbolji dio sebe i svoje ličnosti na nas uvjek nam je govorio kao kao đacima: ,,Neka vaas plemenitost i humanost uvjek vode na životnim putevima budite prvo LJUDI pa sve drugo.” Kod Zdravka Pejovića nije postojala (1) kao negativna ocjena uvjek se trudio da pomogne svima. Jedna od anegdota sa časa istorije je i sljedeća jedan lošji đak gotovo da je sve imao negativne ocjene. Prof Zdravko mu reče da ustane i postavi mu pitanje: ,,Rajko reci mi koliko je živio naš velikan Njegoš? ” Rajko se malo zamisli svi ćutimo i posmatramo ga i nakon kraćeg vremena mu odgovori: ,,MALO I MNOGO” za ovaj filozofski odgovor je dobio trojku, što pokazuje kakav je uistinu Zdravko Pejović bio na svojim časovima. Uvjek nam je govorio i te njegove mudre riječi i citate smo sa pažnjom pamtili. Dobrota je mudrost, a možda i najviša mudrost.

Nemojte se truditi da samo vi budete dobri, već da i svijet što ga iza sebe ostavljate postane dobar. Ovakvim svojim pristupom Prof: Zdravko Pejović je izgradio poseban odnos između đaka i profesora, Ako je neko uspio pedagogiju na najljepši način približi svojim učenicima onda je to on. Zbog Zdravka Pejovića smo postali i dobri đaci kasnije dobri studenti ali prije svega bolji ljudi. Veselin Masleša je jednom zapisao:„Za istoriju kazu da je učiteljica života. Samo se pri tome zaboravlja da ima dobrih i losih učitelja.” Zdravko Pejović je sa punim pravom pripada ovim prvima. Zbog ljubavi prema istoriji učiteljici života neki od njegovih đaka će postati poznati istoričari, književnici, publicisti, geografi a neki i sami izabrati poziv prosvjetnog radnika. Dobrota i pedagogija kao pojam koji ima najveću etičku vrijednost je oduvjek bio vrlo važna tema razmatranja filozofa kroz istoriju ljudske misli. Prof: Zdravko Pejović je nesebično dijelio četrdeset godina najveće vrijednosti prosvjete i obrazovnog sistema sa svim svojim đacima. Ako je neko bio misionar i pionir svega lijepog vezano za školstvo, obrazovanje, prosvjetu, istoriju i šah onda je to sigurno on. Toliki broj sati i vannastavnih programa je vodio i van radnog vremena na radost svih nas sada već njegovih nekadašnjih đaka.

Njegov prosvjetni rad pedagogija i požrtvovanost u sistemu prosvjete bili su prepoznati i kod institucija sistema pa je 1989 godine dobio prestižnu nagradu ,,Marko Mašanović” kao najbolji prosvjetni radnik. Od Ministarstva prosvjete je dobio zvanje mentora. Napisao je udžbenik Istorija za I i II srednjih stručnih škola 2001 godine (od Duklje XII v. Do Crne Gore 2001). Bio je recezent za Istoriju VII razreda konsultant za udžbenike šaha I, II, III. Član je Matice Crnogorske i član predjsedništva SUBNOR-a. Ime i častan život Pof. Zdravka Pejovića koji sada svoje penzionerske skromne dane provodi u društvu svoje unučadi, supruge Vesne i prijatelja je jedini i pravi simbol i sinonim neumornog pregaoca koji je usvjek ono najbolje davao od sebe prema drugima. Ćerke Zorka i Zagorka su nastavile njegovim prosvjetnim stopama a sin Zoran je kustos u Narodnom Muzeju Crne Gore. Ponosan na to što sam i sam pripadao onim đacima koji su imali tu slobodno mogu reći privilegiju i čast da im Zdravko Pejović bude i razredni starješina ali i predavač. Zato ovaj moj mali osvrt na velikana prosvjete na Cetinju Zdravka Pejovića čiji častan život i pedagoško-prosvjetni rad ne pripada samo Cetinju već i čitavoj Crnoj Gori. Pronalazeći snagu i dostojanstvo učinio je grad Cetinje i prosvjetu modernjiom i bogatijom u svakom pogledu. Umjesto zaključka o profesoru Zdravku Pejoviću završiču tekst mudrim citatom Dmitrija Pisareva ruskog (radikalnog) pisca koji je zapisao sljedeće misli: ,,Ljudi pametni i energični bore se do kraja, a ljudi glupi i beskorisni pokoravaju se bez ikakve borbe svim sitnim slučajnostima svog besmislenog postojanja.”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.