Žaklina Bagaš – Istine i laži

Istine i laži

Deda je imao svoju baštu. Svoj mir. Svoju dušu je utkao u svaki kalem. Njegovao je cvijet kao da je od stakla, nježno, plako, dodirom lahora u ljetnjoj noći. Kalemio je stvarajući boje. U jednom cvijetu prelivale su se plava u rozo, crvena u bijelo. Kao što se kapi rose slivaju niz laticu, tako su se i boje prelivale, mameći uzdah. Vilio je sve što zemlja iznjedri. U onim manje uspješnim ili neuspješnim pokušajima, nije odustajao, bio je sve uporniji. Težio je ostvarenju, sve do onog što je bilo bogougodno njegovom oku. Do onog trenutka dok njegova čula ne budu osjetila krajnost i vrhunac zadovoljstva.

Često je žene poredio sa cvijećem. Govorio je da se i one razvijaju iz pupoljka, polako, postepeno do cvijeta. A onda opet natrag u svoju majku zemlju, čineći je uvijek plodnom.Nikada nije koristio riječ – smrt! Govorio je;
– Moja Điđi, Smrt je riječ za konačnost, a to ne postoji! Samo se naše duše presele iz izrabljenog tijela i nastavljaju svoj put ka bekonačnosti. Uvijek na novom početku. Uvijek se iznova rađajući, svojom ljepotom i umijećem dopunjavamo i uljepšavamo Vaseljenu.
Volio je i poštovao žene. Divio se bogatstvu i blagoslovu koji im je Bog darivao.U svom životu, sjedinjen sa svojom ženom, baba Vukicom, nije tražio više od Boga, do zdrav plod. Možda je zato darivan prvorođenim ženskim djetetom, koju je od prvog dana rođenja zvao ” moja bebo”, tako je pored datog imena Milosava postala i ostala Beba.
Jednog majskog dana, dok je vjetrić podizao prašinu, deda me pozva pod šator, koji je napravio u dvorištu da bismo se zaštitili od prašine koju je vjetar raznosio makadamskom ulicom ispred kuće. Bio je širokogrud, pažljiv, kod njega nije postojala rečenica ”Nemam to” ili ”Ne mogu”. Ne to nije moglo da se desi!
Zavalila sam se udobno u ležaljku i spremno čekala početak dedine besjede. Umio je na takav način pričati, da posle nisam bila sigurna da li sam ga slušala ili gledala film.
Smjestio se meškolječi u svoju fotelju koju je napravio od nameštaja koji je bio određen za bacit. Uklopio je tako svaku daščicu i boju da se sve uklapalo u šatorsku okolinu.
– Znaš Điđi, najlakše je govoriti o nekom drugom, ne vidjeći sebe. Opisivati ga, davati atribute. Počesto su to ružne riječi, one nedostojne čovjeka. Saslušaj me i pamti.
Jednom na nekom brodu ili bolje reći skeli, prevozilo se dosta putnika. Skeldžije su bili poznati i priznati kao neki viđeniji ljudi. Oni su to i opravdano bili. Spajali su obale, živote rastavljene rijekom.
Taga dana je bilo više ljudi nego inače, kao da je sve unaprijed predviđeno, zapisano. Veseli žagor. Ponekad se začuo glasan smijeh, pokoji kašalj starijih ljudi sa cigaretom (krddžom – zamotan duvan) koji nisu odustajali od tog užitka, već posle kašljanja, nastavlja se besomučno uvlačenje dima, kao da je to neko dobro koje se radi. No, tako je to bilo. Bilo je na skeli i djece, djevojaka sa čupercima tek izraslim, nevješto povezanih raznim mašnama. Bilo je i starijih gospođa, koje su strpljivo gledale u rijeku, pogledom isčekivanja obale.
Bio je i jedan čovjek, sednjih godina, zapuštene brade, čudnog pogleda. Kao da je očekivao sa nekim razgovor, spreman na raspravku. I ubrzo je našao sagovornika, koji ne baš raspoložen, ipak iz ljubaznosti poče slušati.

-Zovem se Mitar, prputovao sam dosta i vidio i čuo monogo.
Sagovornik pomisli da će razgovor ipak biti ugodan i skratiti mu vrijeme do obale, ali… Mitar nastavi…

-Bio sam u selu, ne sjećam se imena, nekako čudno ime, ali nisam zaboravio djevojku Zoru. Znaš – nastavi Mitar- Ja poznajem ljude, i imao sam posao da odem u to selo i završim posao za koji ću biti velikodušno isplaćen.

Sagovornik bijaše stasit mladić, u lijepim tridesetim godinama. Ništa posebno ali lijepo obučen, ili je to mošda davalo utisak njegove skladne građe. Nije rekao svoje ime. Slušao je
nastavak Mitrove priče.

– U tom selu živi jedna djevojka koja je čestita ali siromašna. U nju se zagledao momak i jako želio da je oženi, ništa mu nije smetalo, volio je. Ali njegov otac nije dozvoljavvao. Želio je sinu ženu sa mirazom, koju mu je on odabrao. Tako da me dobro platio da odem u to selo i naružim djevojku Zoru, da je predstavim kao nemoralnu divljakušu, kako bih je učinio nepodobnom za udaju.

Tako sam i učinio. Obezvrijedio sam je govoreći o njoj sve ono što ona nije, ali sam ja to učinio zbog dobre zarade. Izmislio sam spletke, priče koje su došle do momka koji joj to sada ne može oprostiti i ne želi je više oženiti. Uspio sam!

Kao li je samo Mitar ponosno izgovarao ove riječi, kao neko dobro da je učinio čovječanstvu. Užas je bio vidan na licu sagovornika, kao i još nekoliko ljudi koji su zbog fizičke blizine prosto morali čuti Mitrove riječi, htjeli ili ne.

Sagovornik se duboko zamisli. Ruka mu zadrhta. Uspravi se kao planina nad Mitrom i reče mu:
– Proveo sam mnogo godina u zatvoru, polovinu svog života. Oduzeo mnogo života, prinuđen, braneći sebe i svoje dostojanstvo. Kažnjen sam, odslužio kaznu. Od Boga očekujem poslednju riječ.

Sramotnom činom se ponosiš. Uništio si ono što Bog sastavi. Nisi se branio, nisi čuvao bližnjeg svog, nisi položio zakletvu nad ubijenim djetetom, da ćeš osvetiti njegove smrću ugašene mlade godine. Ne, ne opravdam sebe, Bog će mene kazniti, jer je i smrt i život u Njegovim rukama i spreman sam. Ali, kada tebi uzmem život, zbog tvog činjenja, da ne bi mogao ponoviti isto. Tebi Judo, su srebrnjaci pomutili um, te tako nevinoj djevojci Zori oduzimš život ! Ona više nema život, već patnju dok ne preda Bogu dušu. Zbog tebe i srebrnjaka!

Izgovori te riječi i zamahnu mačem, probi srce Mitru – Judi.

Za trenutak sam bila zatečena, zbunjena svime što mi deda ispriča. U mojoj glavi su se miješale slike, smjenjivala osjećanja. Zamislih se.

Deda nastavi..
– Điđi, jasno ti je da samo Bog dijeli život i smrt. Svako uzimanje života je grijeh nad grijehovima. Ali, stranac je Mitru presudio, zbog riječi koje su izgovorene samo zato što je zaslijepljen veličinom srebrnjaka, bez milosti nad životom mlade Zore. Bila je siromašna ali bogata duhom i životnim vrijednostima.
Kažu da i danas u tom selu kom imena ne znam, svako jutro budi Zorina tužna pjesma, i da ona i dalje čeka svog voljenog, uprkos vremenu koje neumitno teče.