IZNJEDRIO IH NJANJO – Branko Hajduković

O sportskoj legendi Grada

Iznjedrio ih Njanjo

Ništa nije tako prolazno kao sportska slava, jer sve što je lijepo kratko traje. Ali, ovo pravilo ne važi kada se radi o Stojanu Iveziću Njanju koji je iznjedrio brojne generacije bjelopoljskih sportista, obavljao više značajnih stručnih dužnosti u Fudbalskom savezu Crne Gore i bio veoma uspješan u radu sa najmlađim fudbalskim selekcijama Jedinstva jer je sa njima osvojio KUP Jugoslavije. Pamtiće se i njegovo veliko prijateljstvo i druženje sa legendarnim bokserom Matom Parlovom…

Piše: Branko Hajduković

Krajem sedamde

U drustvu sa svojim bjelopoljcima
KOMUNA 37 – F -U drustvu sa svojim bjelopoljcima

setih godina prošlog vijeka Bijelo Polje je bilo jak sportski centar Crne Gore. Bjelopoljci su u većini olimpijskih sportova bili šampioni Crne Gore, a osvajali su takođe i zlatne medalje taknmičeći se na Međuopštinskim omladinskim sportskim igrama. Nedostajali su samo sportovi na vodi. Međutim, to je 1977. godine na MOSI u Novom Pazaru demantovao profesor fizičkog vaspitanja Stojan Ivezić- Njanjo, osvojivši srebrenu medalju u plivanju u disciplini kraul.
Ništa nije tako prolazno kao sportska popularnost , jer sve što je lijepo kratko traje. Ali ovo pravilo ne važi kada se radi o Stojanu Iveziću koji je iznjedrio brojne generacije bjelopoljskih sportista, prije svega fudbalera, a svoje učenike 41 godinu, koliko je radio u Srednjoj stručnoj školi (nekadašnji Školski centar), učio je da je fer plej osnova ne samo sporta, već i života.
Svi ga više znaju po nadimku, jer ga od milošti nazivaju Njanjo, čija se popularnost iz godine u godinu samo uvećavala.pa i sada kada u svom rodnom Bijelom Polju provodi svoje penzionerske dane. Pripada generaciji mladih Bjelopoljaca čija je najbitnija sportska želja bila da zaigraju za prvu ekipu Fudbalskog kluba ,,JEDINSTVO,,.Njanju je to uspjelo već početkom šezdesetih godina prošlog vijeka na utakmici protiv ,,Brskova,, koja je odigrana u susjednom Mojkovcu. Nešto kasnije ,,Jedinstvo,, je postalo standardan ligaš

užne grupe fudbalske lige Jugoslavije, a Njanjo njegov pouzdani odbranbeni ligaš..

Iz Bijelog Polja 1967. godine seli u Beograd i upisuje na Fakultet za fizičku kulturu tada popularni DIF koji završava u redovnom roku. Bilo je to u vremenu kada su DIF upisivali talentovani: bokseri, košarkaši, rukometaši, odbojkaši, vaterpolisti, plivači…

Njanjovo interesovanje prema sportu se širi, pa ubrzo postaje, pored fudbala, svestrani sportista. Najviše vremena posvećuje boksu zbog intezivnog prijateljstva sa jugoslovenskom bokserskom legendom Matem Parlovom i Berancem Baćom Milovićem. Studije u Beogradu završava u redovnom toku i jedno kraće vrijeme postaje prvotimac pribojskog FAP-a čiji su igrači ranije bili bjelopoljski fudbalski asovi Braća Kljajević Vojo i Aco, Miko Načić, Brane Knežević, Mili i Dražeslav Radović, a nešto kasnije Vlado Femić i Zoran Čale Basekić.

KOMUNA 37 - F - dugogodisnji drugari - njanjjo sa parlovom i milovićem
KOMUNA 37 – F – Dugogodisnji drugari – Njanjjo sa Parlovom i Milovićem

Bila j to uspješna fudbalska saradnja u kome je Fabrika automobila obezbjeđivala sredstva za takmičenje pribojskom ligašu, a ,,Jedinstvo,, kvalitetne fudbalere. U Priboju Njanjo ne ostaje dugo. Nostalgija za ,,Jedinstvom,, bila je jača, vraća se u Bijelo Polje, nastavlja fudbalsku karijeru kada je ,,Jedinstvo,, bilo član Druge Fudbalske lige Jugoslavije, sve do svoje 27 godine kada zbog teške povrede koljena biva prinuđen da prestane sa aktivnim igranjem.
Ali to nije bio kraj druženja sa fudbalom. Koristeći svoje igračko iskustvo i i znanje stečeno na studijama u Beogradu. Obavljao je više funkcija u Fudbalskom savezu Crne Gore, uglavnom, stručnih. Bio je selektor amaterske reprezentacije Crne Gore, selektor omladinske reprezentacije Crne Gore, selektor mlade reprezentacije Crne Gore, predsjednik Sjeverne fudbalske regije, a na Godišnjoj Skupštini matičnog kluba izabran je za predsjednika uprave Fudbalskog kluba ,,Jedinstvo,,. Posebno uspješan Njanjo je bio u radu sa najmlađim pionirskim i kadetskim selekcijamna ,,Jedinstva,,. Generacija bjelopoljskih pionira pobjedom protiv ,,Crvene zvezde,, i ,,Partizana prvo je osvojila Kup Jugoslavije u konkurenciji pionira u sezoni 1996/97 , a godinu dana kasnije i Kup Jugoslavije u konkurenciji kadeta.

Najveću popularnost Stojan Ivezić Njanjo stekao je tokom 41 godine profesionalnog rada kao Profesor fizičkog vaspitanja u Srednjoj stručnoj školi u Bijelom Polju, generacije učenika znali su da cijene njegovu stručnost, skromnost, poštenje i sve druge njegove brojne ljudske vrijednosti koje su ga krasile.

Zato njegova popularnost i poslije penzionisanja traje. Trenutno pomaže bjelopoljskim biciklistima obavljanjem funkcije Predsjednika Predsjedništva Biciklističkog kluba CICLOMONT, a koji je 35 godina bio neprikosloveni šampion Crne Gore.

Boks
I Parlov ga je volio
Kao većina studenata sa strane, bio je i Njanjo smješten u studentskom domu u Košutnjaku. Sticajem okolnosti, cimer u sobi bio je sa

iz Berana, koji je čitav svoj život posvetio boksu i iznjedrio brojne boksere, a druženje sa njim omogućilo mu je da upozna brojne sportiste: boksere, rukometaše, vaterpoliste, košarkaše, koji su u to vrijeme dolazili u Košutnjak da obavljaju treninge. Zajedno sa cimerom Baćom stalno je pratio treninge boksera i njihove trenige. Tako je upoznao, tada već reprezentativca Jugoslavije Mata Parlova sa kojim je postao ne samo dobar drug, već i veliki prijatelj. Njihovo prijateljstvo nije mogao da razdvoji ni rat koji je mnogo kasnije počeo da bukti na prostoru bivše SFRJ. Druženje sa legendarnim bokserom bilo je intezivno.. Pratio ga je i bodrio na svim mečevima , zajedno sa Zoranom Ćirkovićem, koji je kasnije bio i dekan Fakulteta za sport i fizičko vaspitanje u Beogradu i Berancima Miškom Popovićem, takođe bokserom i kasnije selektorom reprezentacije Jugoslavije i Baćom Milovićem. Po njegovom mišljenju Mate je bio najveći sportista sa prostora bivše Jugoslavije a kako kaže sve je ostvario ogromnim radom.
– U to doba, kada je boks bio izuzetno popularan, u Jugosaviji je bilo mnogo talentovanih boksera, ali niko nije imao takav odnos prema boksu kao on. Jednom riječju, bio je kompletan sportista. Upoznao sam ga kao skromnog, komunikativnog, nikada nije glumio veličinu, bio je prirodan… I kada je postao najveći ostao je takav. Dosta Bjelopoljaca je u to vrijeme išlo u Pulu, neki služili vojsku, i dolazili bi u njegov kafić, pa bi mu rekli da su mi prijatelji. Uvijek bi ih dočekao i čašćavao”. Nažalost ratna dešavanja devedesetih razdvojila su, kao i mnoge, i Njanja i Mata. Posljednji put su se vidjeli i bratski zagrili prije nego što su odjeknuli prvi pucnji i najavili bratoubilački rat. Nekoliko godina se nisu čuli, jer nije bilo mogućnosti, a onda su “proradile” telefonske veze. I drugari su opet, makar i na taj način bili zajedno, iako su ih razdvajale stotine kilometara.

“Dolazio je nakon rata u Beograd, bio sa Zoranom Ćirkovićem, ali nisam mogao da odem. Svi su ga poštovali i voljeli i uvijek je svuda dočekivan sa najvećim počastima. Mnogo je volio ljude. Jedno prilikom je moj prijatelj Zoran Poleksić, novinar, prisustvovao bokserskom meču i sjedio sa Matom i zvali su me telefonom… Otišao je prerano, prebrzo. Takva je bila sudbina… Izuzetno mi je bilo teško kad je umro. Otišao mi je veliki prijatelj. Nisam mogao da odem na sahranu, poslao sam telegram saučešća… Žao mi je zbog toga, jer će Mate u mom srcu uvijek biti jedan veliki čovjek, iskren prijatelj, pravi sportista…” sa žaljenjem veli Njanjo.

izvor: KOMUNA

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.