KOLUMNA – Gordan K Čampar – 8. PLUS JEDAN MART

Prođe vrijeme, veliko, i teret na ramenima nošen, riječi koje su u većini značile utjehu, a ne stvarnost, tapšanje po ramenu, izvinjavanje zbog zagorelog ručka, oproštaj krijući sebe, postelja po pravilu pomiri jutro, i tako u nedogled.

Unazad, unaprijed, u mjestu, kako god, ženi bi na današnji dan trebalo dati orden, a u ovih predhodnih 364 dana ponijeti tu ružu, toplu riječ, i ovo što nosi sa sobom ovaj, nazovi njihov dan.

Mi nemamo naš ,,dan”, ali imamo njih, i onaj ostatak godine, dovoljno.

Poštujući taj njihov bunt 1909. i njihovo praštanje vijekovima, zalaganje da bude bolje, porod ili bez njega, dan prerasta u praznik, dodojeljen radi istorije, a istorija je to činila inače po pravilu, reda radi, poklonimo, razumijevanje, jednakost, zagrljaj, ljubav, izgovorimo te riječi što su uvijek na vr’ zuba;

„Žena , kako to divno zvuči“